Tim inženjera predvođen protagonistom priče 1974. godine započeo je projekt IBM-ovog mikroprocesora za telefonske centrale koji je trebao podržavati 300 poziva u sekundi. Budući da se svakim pozivom izvršavalo 20.000 naredbi, takav procesor zahtijevao je puno veću brzinu od ondašnjih 3 miliona naredbi u sekundi (MIPS) koju je omogućavala arhitektura sa složenim skupom instrukcija (Complex Instruction Set Computer - CISC). U toj je arhitekturi definiran velik skup složenih naredbi što je omogućavalo pisanje programa s manje linija koda, ali su se određene naredbe izvršavale tijekom nekoliko iteracija što je znatno usporavalo izvođenje programa.

Kako bi ispunio postavljeni zahtjev, Cocke je sa svojim timom osmislio manji skup jednostavnijih naredbi pomoću kojih su se mogli rješavati kompleksniji zadaci. Naredbe kao što su zbrajanje, oduzimanje, preskok i spremanje potom su fizički ugrađene u mikroprocesor, čime je ubrzano njihovo izvođenje, ali i izvođenje složenijih funkcija (kombinacijom jednostavnijih) i to za nekoliko puta. Uz novi dizajn, ekipa s IBM-a razvila je i optimizirani prevoditelj (eng. compiler) koji je naredbe programa napisane na jeziku razumljivom čovjeku prevodio u naredbe razumljive stroju. Ovakav pristup računalnoj arhitekturi s reduciranim skupom instrukcija poznat je pod akronimom RISC od engleskog "Reduced Instruction Set Computer", a prvi mikroprocesor temeljen na tom dizajnu je IBM 801, čija je prva implementacija dosegla brzinu od 15 MIPS-a.

Mikroprocesori na bazi RISC arhitekture danas dominiraju tržištem. Svoju primjenu nalaze u uređajima poput mobilnih telefona i igraćih konzola, a pogone i trenutno najsnažnije superračunalo Fugaku koje postiže brzinu od 415 kvadriliona MIPS-a. Za svoj rad John Cocke nagrađen je prestižnom Turingovom nagradom za izniman doprinos računalnoj znanosti.

(Tportal)