Piše: Branimir Perković (Index.hr)

Srbija masovno prosvjeduje protiv iskapanja litija na području rijeke Jadar u zapadnoj Srbiji. Australsko-britanska kompanija Rio Tinto već nekoliko godina pokušava dobiti koncesiju, ali je negativna reakcija javnosti u Srbiji do sada odgađala projekt.

Još 20. siječnja 2022. je predsjednica vlade Srbije Ana Brnabić izjavila "stavili smo točku na Rio Tinto u Srbiji", nakon odluke vlade o ukidanju Uredbe o utvrđivanju planskog dokumenta iz 2020., koji je previđao izgradnju rudnika litija.

Ali priča tu ne staje, a pitanje rudnika litija na rijeci Jadar je poprimilo geopolitičku važnost. EU želi osigurati stratešku proizvodnju te sirovine u Europi, čime bi se smanjila ovisnost o uvozu s drugih kontinenata, a Aleksandar Vučić to koristi da bi u zamjenu dobio političku podršku od EU da može nastaviti vladati Srbijom kao do sada.

Scholzov put u Beograd zbog litija

U srpnju ove godine je njemački kancelar Olaf Scholz naglo doputovao u Beograd na sastanak s premijerom Srbije Aleksandrom Vučićem.  

Službeno su tema razgovara bili bilateralni odnosi te europska i međunarodna politika. Ali dio priopćenja je otkrio prave namjere, a to je potpisivanje memoranduma o razumijevanju između Srbije i EU o strateškom partnerstvu u vezi s održivim sirovinama, lancima opskrbe baterijama i električnim automobilima.

Jasno je iz konteksta cijele situacije da se ustvari radilo o nastojanju EU da osigura otvaranje rudnika litija u Srbiji, što joj je jako važno zbog sigurnosti opskrbe. Za razliku od Kine i SAD-a, EU jako malo potreba za tom sirovinom može pokriti iz vlastite proizvodnje ili proizvodnje iz geografski bliskih država.

EU treba litij da bi ostvarila svoje ciljeve

Litij je jedna od ključnih sirovina za energetsku tranziciju prema obnovljivim izvorima energije i  električnim automobilima, što je strateški cilj EU. Nezamjenjiv je u proizvodnji baterija, bez kojih je plan energetske tranzicije EU, koji obvezuje smanjiti emisije stakleničkih plinova za 55 posto do 2030., nemoguć.

Sam po sebi nije rijedak, ali ga je teško pronaći u dovoljno velikoj koncentraciji za ekonomičnu eksploataciju. EU ovisi o uvozu, primarno iz Čilea (oko 80 posto uvoza). Situacija nije bolja ni s ostalim rijetkim mineralima, kao što su magnezij (90 posto uvoza iz Kine), boraks (više od 90 posto uvoza iz Turske), niobij (85 posto uvoza iz Brazila) i drugi.

Ovisnost o uvozu rijetkih minerala s drugih kontinenata EU procjenjuje kao stratešku ekonomsku i sigurnosnu opasnost. Svijest o problemu nedostatka domaće europske proizvodnje je posebno narasla u vrijeme pandemije, što i sama EU u brojnim dokumentima naglašava.

Litij je jedna od najvažnijih rijetkih sirovina za razvoj visoke industrije u budućnosti, ako ne i najvažnija. Najviše se koristi za proizvodnju baterija (80 posto), ali ima i druge primjene poput keramike i stakla (7 posto), industrijskih lubrikanata i masti (4 posto), kalupa za taljenje (2 posto) i medicine (1 posto).

Nedostatak litija predstavlja velik sigurnosni i ekonomski rizik za EU

Potražnja za litijem raste izuzetno visokim stopama. EU procjenjuje da će se samo njezine potrebe povećati za 18 puta do 2030., a čak 60 puta do 2060. To predstavlja ogroman problem za ekonomiju EU jer su neke države već počele koristiti njezinu ovisnost o uvozu rijetkih sirovina za ostvarivanje geopolitičkih ciljeva.

Jako malo dokazano ekonomski isplativih zaliha litija se trenutačno nalazi u Europi, a kamoli u samoj EU. Većina se nalazi u Boliviji (23 milijuna tona), Argentini (22 milijuna tona), SAD-u (14 milijuna tona), Čileu (11 mil. t), Australiji (9 mil. t) i Kini (7 mil. t).

Od država u Europi veće zalihe imaju samo Njemačka (3.2 milijuna tona), Češka (1.3 mil. t) i Srbija (1.2 mil. t). S obzirom na trenutačnu potražnju i planirani rast, EU ni sada ni u budućnosti ne može očekivati da bude neovisna o uvozu s drugih kontinenata, ali nastoji tu ovisnost smanjiti.

Val otvaranja rudnika litija diljem EU

Svaki izvoz litija u EU ili blizu EU je iznimno vrijedan za njezino gospodarstvo, posebno s obzirom na stratešku odluku da se potiče tzv. zelena tranzicija. Električni automobili u nekim članicama čine jednu četvrtinu svih prodanih automobila, a Švedskoj i Finskoj preko 50 posto.

Tvornice električnih automobila i dijelova za njih su se izgradile od Rumunjske do Portugala, a oni zahtijevaju baterije. Postoje alternative, ali nisu dovoljno efikasne ili jeftine. Srbija nije jedina država u Europi u kojoj se otvorio ili se najavljuje otvaranje rudnika litija. 230 km jugozapadno od Beča se priprema Wolfsberg lithium project, koji bi trebao početi s radom do početka 2027.

U Finskoj se od 2023. intenzivno razvija projekt Sibanye-Stillwater’s Keliber, u kojem 20 posto vlasništva ima državna kompanija Finnish Minerals Group. Već je počela izgradnja rafinerije u kojoj će se prerađivati litij iskopan u pet rudnika nedaleko od grada Kokkola.

Ništa manje važan za EU je planirani portugalski rudnik litija na sjeveru zemlje, u blizini grada Vila Real. Rudnik otvorenog tipa bi trebao pokrivati površinu od 840 hektara, a ekološke skupine i lokalno stanovništvo duže vrijeme bezuspješno prosvjeduju zbog straha od mogućeg zagađenja vode, zraka i staništa životinja.

Paradoks litija i kompromisi za "bijelo zlato"

Ironično, EU inzistira na otvaranju rudnika litija diljem Europe da bi se omogućila i olakšala tzv. zelena tranzicija. Upitan je neto učinak na "ozelenjavanje" okoliša s obzirom na to da je nemoguće provesti tu tranziciju bez litija, tijekom rudarenja i prerade kojega se upotrebljavaju razne opasne kemikalije, poput sumporne kiseline i natrijeva hidroksida.

Ekološke udruge diljem svijeta upozoravaju na to da te kemikalije završavaju u podzemnim vodama, kojima se šire kroz ekosustav i tako dovode u opasnost zdravlje životinja, biljaka i ljudi. Paradoks litija je u tome što istodobno spašava planet i uništava planet, omogućuje zelenu tranziciju i truje okoliš.

Spremnost EU da prihvati taj paradoks savijanjem i obilaženjem vlastitih pravila je više nego očita. U zamjenu za "bijelo zlato" se rade brojni kompromisi, među ostalim s režimom Aleksandra Vučića. S druge strane Vučić dobiva obećanje da će EU manje prigovarati oko unutarpolitičkih i vanjskopolitičkih pitanja, kao što je odnos prema Kosovu, medijske i građanske slobode, pravilnost izbora i suradnja s Rusijom.