Cijenim SFF, nekad mi je to, iza rata, bio bukvalno prozor u svijet (nisam mogao dočekati da izađe program Panorame), ali loša stvarnost, ubistva, tragedije utapanja migranata u Drini, serijsko ubistvo… to mora biti u vijestima, onaj ko to frizira ne želeći pokazati šta se zbiva u Sarajevu i BiH tokom SFF-a potpomaže buduće zločine, kazao je u intervjuu za Slobodnu Bosnu bh. pisac Faruk Šehić.

Njegov novi roman "Cimetna pisma, dijamantna stvorenja” na kome je radio devet godina izašao je ovog ljeta u izdanju zagrebačke Frakture. Roman je predstavljen na Međunarodnom festivalu književnosti  “Bookstan” u Sarajevu, prije nekoliko dana u Baru u Crnoj Gori. Šehić kaže da počinju promocije i putovanja na festival ne samo povodom nove knjige, nego i zbog prevoda starijih knjiga, te da jesen će provesti van BiH.

U razgovoru sa višenagrađivanim bh. piscem, nažalost, najmanje smo govorili o književnosti. Više smo se dotakli problema i tema koje tište bh. društvo.

Nova vlast sklona tiktokerskim i fejsbuk vidovima umjetničkog video “izričaja”

Bili ste jedan od učesnika panela “Suočavanje s prošlosti” koji se održavao u sklopu SFF-a, skupa sa kolegom piscem Damirom Ovčinom i rediteljem Alenom Drljevićem. Koliki teret nosite unazad tri decenije kroz različite slične događaje pričajući o ratu, sjećanjima, traumama, te da li ste umorni od onoga kako Vas je kritika nazvala predvodnikom tzv. “pregažene generacije”?

Pa jeste nekad naporno stalno pričati iste priče, ali publika je uvijek nova, i onda se morate potruditi i pobuditi da ispričate svoju priču uvjerljivo, da ljudi osjete vaše emocije i misli. To je i u sklopu mog posla kao pisca, pišem o tome, a onda i pričam o napisanom. Uvijek dolaze nove generacije koje nemaju iskustveno vezu s bilo kakvim graničnim događajem, ratom, velikom individualnom ili kolektivnom traumom, i tu su značajni, vrijedni ljudi koji su to preživjeli, umjetnički ili naučno artikulisali, tu smo vrijedni mi - preživitelji. Ja sam glas preživitelja, predvodnik, to je već preteška riječ.

Vaše kolege iz sedme umjetnosti se žale kako nemaju finansijskih sredstava i kako im ih država uskraćuje. Udruženje rediteljica i reditelja u BiH pisalo je pismo premijeru Vlade FBiH Nerminu Nikšiću. Napisali su da je kinematografija opet postala talac nejasne kulturne politike, te dovedena u najgoru situaciju u zadnjih 20 godina. Pratite li bh. kinematografiju – gdje je danas bh. pisac, a gdje reditelj?

Nisam toliko upućen u filmsku industriju, iako u njoj poznajem ljude koje zaista cijenim, njihov rad; film je skupa stvar, pisanje romana, navodno, nije, a jeste, samo su pisci navikli na rad u tišini. Vjerovatno su filmaši navikli na pomoć države, a nova vlast zahtijeva pokornost - pa tek onda daju novac, ali pošto je ovo tiktokersko-difovsko-bilderska vlast koja više polaže na imidž na socijalnim mrežama, nego na stvarni život građana, sumnjam da ih zanima čak i film. Više su skloni tiktokerskim i fejsbuk vidovima umjetničkog video “izričaja”.

Pisci se ne mogu porediti s filmašima. Od pisanja nikad ne možeš zaraditi toliko para koliko je to moguće od filma. Ja pišem zato jer moram pisati, zbog književnosti same, zbog milion potreba u meni, zbog čitatelja, pa tek onda to radim za novac. Pisanje je stvar, posao samoće; film je druga rabota, kolektivni rad. Uvijek preferiram samoću.

Frapantno je friziranje stvarnosti u medijima

Jeste li ste bili u prilici pogledati neki film, dokumentarac ili prošetali crvenim tepihom SFF-a? Je li Vam lijepo Sarajevo u toku ovog festivala?

Nisam ništa pogledao jer sam stalno na putu, najmanje u Sarajevu. Jeste, Sarajevo je zaista i lijepo i drukčije tokom SFF-a. Volim grad kad iz njega ode dosta ljudi, a dosta ljudi i u njega dođe, to je u augustu kada, ako izuzmemo poslovičnu nervozu vozača, mogu reći da u Sarajevu doživljavam ‘summer feeling’.

Bio sam 2004. na SFF-u kao učesnik jer je Namik Kabil snimio film o meni, kratki art film; sjećam se da nam je pokojni Zdravko Grebo rekao da zamalo nismo dobili glavnu nagradu; a crveni tepih, nisam ja čovjek za to, nije da ne volim glamour, ali ne volim reflektore, ni javno pokazivanje taštine.

Nažalost, svako malo u nekom dijelu BiH desi se neko ubistvo. Konkretno u Sanskom Mostu je ubijeno troje ljudi u školi, u Sarajevu je brutalno ubijena žena. Na Twitteru se napisali “vijest o zaklanoj ženi u elitnom sarajevskom naselju Ciglane naprasnoje  nestala iz medija odanih novom režimu, da se ne kvari atmosfera slavlja, glamura, crvenog tepiha i primatskog poziranja vladajućeg režimlja, koji u životu nisu pogledali art film. Femicid nikad ne spominju”. Dakle, jesu li mediji na visini zadatka u aktuelnom momentu u BiH?

Frapantno je to friziranje stvarnosti u medijima. Neko na X mreži je napisao kako naši mediji jako dobro uče od najboljeg, tj. od Vučića, kako se uspješno uspostavlja medijski mrak. Ja cijenim SFF, nekad mi je to, iza rata, bio bukvalno prozor u svijet (nisam mogao dočekati da izađe program Panorame), ali loša stvarnost, ubistva, tragedije utapanja migranata u Drini, serijsko ubistvo… to mora biti u vijestima, onaj ko to frizira ne želeći pokazati šta se zbiva u Sarajevu i BiH tokom SFF-a potpomaže buduće zločine. Više bih volio da država kupi kanader ili air-traktore, nego što se ulaže konkrektno u razvoj površnog društva spektakla. Šume i rijeke su mi bitnije od dolaska holivudskih zvijezda u glavni grad. I ja želim da nabavim majicu We neew Una, ali s natpisom We need Bosna; tu mislim na rijeku Bosnu ali i na državu, zemlju.

Pokušaj diskreditacije naše borbe

Bili ste borac 5. korpusa Armije RBiH. Nedavno je osuđeno podizanje spomenika generalu Mehmedu Alagiću, komandantu 7. korpusa na Vlašiću. A vašem generalu, komandantu 5. korpusa se trenutno sudi za zločine pred Sudom BiH. Kako ste doživjeli osudu podizanja spomenika generalu Alagiću od strane, prije svih Američke ambasade. Kakvo je, inače, Vaše mišljenje o spomeničkoj kulturi u BiH. Samo ću vas podsjetiti da je grandiozni spomenik Alagiću samo jedan od nekoliko podignutih u posljednjih par godina.

Mislim da je američka ambasada zadnja ambasada na svijetu (uz sve pozitivno što rade ovdje: ne dozvoljavajući Trojki da isporuči Dodiku i Čoviću raspad države) koja ima pravo da nama određuje kako ćemo se odnositi prema kulturi sjećanja s obzirom da SAD potpomaže (oružjem i svakom drugom vrstom podrške) genocid nad Palestincima u Pojasu Gaze, Zapadnoj obali, Istočnom Jeruzalemu etc. I to će zauvijek ostati kao mrlja i te države ali i cijelog čovječanstva, to jest Zapada koji ćuti na ubijanje djece i revnosno šalje Izraelu oružje i vojnu opremu.

Nastranu što nisam ljubitelj predimenzioniranih spomenika, grandioznih stvari. Mjesta pobjeda se trebaju i moraju memorijalizirati, ali se to može uraditi i s mjerom.

Od kraja rata je prisutna želja “stranog faktora” da se strane izjednače, da svi budu krivi i slične idiotske floskule. Tako i gledam na suđenja najuspješnijim oficirima Armije R BiH, kao na pokušaj diskreditacije naše borbe, a to nikad neće uspjeti dok god smo živi. Pri tome sam ja prvi pisao o zločinima moje vojske, i za novine i u svojoj književnosti, kao i mediji u opkoljenom Sarajevu, kada je bilo više medijske slobode nego danas, u mnogim stvarima.

Bitka za Unu umnogome izgubljena

Slabi smo po izlasku na proteste, a ako se dogode – bude malih razmjera. Letargija, spuštanje glave i pogleda od problema nikad nije izražajnije. Ipak, za spas rijeke Une u dobroj mjeri su pomogli protesti mještana i aktivista. Gradnja male hidroelektrane na samom izvorištu Une je obustavljena nakon odluke Inspekcije zaštite prirode Državnog inspektorata Hrvatske. Vaša “Knjiga o Uni” je nagrađivana, prevedena na mnoge svjetske jezike. Kako ste sve skupa gledali na to?

Šta sam tekstova napisao o toj inertnosti; mislim najmanje stotinu, i baš sam se umorio od tog posla. Problem Une nije samo ta mala HE na njenom izvoru, glavni problem Une je turistifikacija rijeke i njenih obala bez ikakvog plana, ako krenete od Bihaća prema Bosanskoj Krupi onda ćete vidjeti da je Una već uništena bespravnom gradnjom, betoniranjem obala, nelegalnom izgradnjom kuća i vikendica u vodozaštitnom pojasu, gomilama smeća pored i u rijeci. Bitka za Unu je umnogome izgubljena, a sudeći kako “ažurne” imamo vlasti na federalnim nivou ili bilo kojem drugom, to uništavanje Une će biti nastavljeno velikom brzinom zbog korupcije i gladi za parama. Ljudi u Sarajevu, mi bi trebali da brinemo i za Miljacku, pogotovo za rijeku Bosnu, pa Krivaju koja je skriveni dragulj a puna je smeća, i druge rijeke; zato trebamo majicu: We need Bosna!

I na kraju da se dotaknemo novog romana koji traži put do čitalaca “Cimetna pisma, dijamantna stvorenja”. Umjesto jednog, čitaocu su ponuđena 11 mogućih krajeva. I sami kažete da ste dugo radili na ovoj knjizi. Jel’ uslijedila lakoća nakon što je knjiga otišla od Vas?

Jeste, moj novi roman počinje svoj život, počinju promocije, putovanja na festivale ne samo povodom nove knjige nego i zbog prevoda starijih knjiga. Septembar, oktobar i pola novembra ću provesti mahom izvan BiH.

Pored “Cimetnih pisama” završio sam još dva rukopisa, tako da ne znam za olakšanje. Kad vam izađe knjiga ne kojoj ste radili devet godina sigurno je da ćete osjetiti i zrno olakšanja, ali i drugih vrsta neolakšanja. Ja sam sve uložio u tu knjigu, radio bjesomučno na njoj, i mogu reći da sam zadovoljan, ali nijedna knjiga suštinski nikad nije završena - to je knjiga o nama, našem srušenom svijetu (koji smo izgradili ili barem mislimo da jesmo), samo što sam ja taj svijet prikazao ogoljenim u svom sjaju ruševina, i umotao u fantastiku i SF, a s druge strane to je potpuno izmaštani svijet za sebe; glavni junaci su nesalomivi, jači od svega pa i od smrti. To je knjiga o “našem Prvom ratu” pisana fantazmagoričnom maštom…

Faruk Šehić je pisac i ribar. Rođen u Bihaću, SFRJ. Do aprila 1992. studirao je veterinu u Zagrebu, koju napušta, vraća se u BiH, i postaje pripadnik Armije R BiH (1992 – 1995). Jedanput je teško ranjen. Kao oficir nagrađivan je za ratni doprinos. Neposredno ratno iskustvo literarizirao je u knjizi kratkih priča "Pod pritiskom". Književna kritiika ga smatra glasom tzv. pregažene generacije pisaca rođenih sedamdesetih godina 20. vijeka. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznačajnije: nagrada Meša Selimović za roman "Knjiga o Uni" za najbolju knjigu objavljenu na području Srbije, Hrvatske, BiH i Crne Gore u 2011., nagrada EUPL 2013. (European Prize for Literature) za isti roman, i nagrada XXXI Premio Letterario Camaiore – Francesco Belluomini (Premio Internazionale) za izbor poezije "Ritorno alla natura". Zadnja objavljena knjiga mu je roman "Cimetna pisma, dijamantna stvorenja" (2024.). Knjige su mu prevedene na šesnaest svjetskih jezika i objavljene u dvadeset zemalja. Piše za dnevni list Oslobođenje. Živi u Sarajevu.

Razgovarala: Sanela GOJAK