U februaru ove godine, reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i akademik DANU, BANU i CANU, istoričar Šerbo Rastoder, uputili su svim poslaničkim klubovima u crnogorskoj Skupštini Prijedlog rezolucije o genocidu u Šahovićima.

Od crnogorskih parlamentaraca se traži da osude zločin počinjen 9. i 10. novembra 1924. godine nad muslimanskim stanovništvom u tom dijelu Crne Gore, da omoguće obilježavanje stoljeća od tog masakra, te da podrže podizanje spomen-obilježja stradalima, uključujući pravoslavce koji su tada uspjeli da spasu nekog od mještana.

Razgovarala Tamara Nikčević

”Nakon rezolucija o genocidima u Pivi, Velici i Jasenovcu, čijim je usvajanjem Skupština Crne Gore praktično najavila spremnost da se odredi prema zločinima iz prošlosti, uvjereni da te najave nemaju isključivo politički i nacionalni podtekst, smatrali smo relavantnim da parlamentu predočimo priču o najvećem, najprljavijem i najsramotnijem zločinu u mirnodopskim uslovima počinjenom prema nevinom stanovništvu u Crnoj Gori”, objašnjava za Slobodnu Bosnu akademik Šerbo Rastoder.

On podsjeća da su zločini o kojima se već izjasnio crnogorski parlament počinjeni tokom ratova, te da je dio počinilaca pravno procesuiran i kažnjen. Nasuprot tome, zločin u Šahovićima počinjen je u uslovima mira, okončan bez ikakve istrage i potrebe da se realno sagledaju njegove posljedice. 

”S obzirom na to da je od tog događaja prošlo stotinu godina, smatrali smo prirodnim da se Skupština odredi prema tom činu zla. Inicijativu je potpisalo šest poslanika Bošnjačke stranke, čime su ispunjeni svi proceduralni uslovi da se rezolucija stavi na dnevni red”, kaže akademik Rastoder.

”Očekivao sam veću podršku Andrije Mandića”, rekli ste nakon razgovora sa predsjednikom crnogorske Skupštine. Što Vam je rekao Mandić: hoće li notorni Demokratski front (DF) podržati Vašu inicijativu?

Politika “pomirenja“ koju promoviše aktuelni predsjednik Skupštine bila je okvir unutar koje su se vodili razgovori na tu temu. Da li se ta politika tiče svih ili samo jedne nacionalne zajednice, ima li saglasnosti da je ona smislena i moguća samo na istini i provjerljivim činjenicama, a ne na ideologiji i političkim frazama, pitao sam predsjednika Skupštine Andriju Mandića. Bio sam uvjeren da Mandić dobro poznaje ovaj dogadjaj i da će u konačnoj odluci, jasnom podrškom rezoluciji, čovjek pobijediti političara.

Međutim?

Međutim, umjesto podrške, prišlo se opstrukciji, izmišljanjima novih “kontrarezolucija”, koje su toliko neznavene, neutemeljene i zasnovane na lažima da je prvi ohrabrujući utisak ubrzo zamijenjen surovom političkom realnošću, u kojoj politička kalkulacija dezavuiše svaku priču o tzv. „politici pomirenja”. 

Od DF-a, baš kao ni od ostalih političkih struktura, nijesmo tražili podršku, budući svjesni da ona, sama po sebi, ne znači ništa u odnosu na dogadjaj; još manje u odnosu na nevine žrtve. Ipak, činjenica da se poslanici moraju odrediti u odnosu na rezoluciju bila je jedinstvena prilika da se prepoznaju oni koji su stvarno ili samo deklarativno pobornici vrijednosti prava, pravde, multietičnosti, suživota, multikulturalnosti; uopšte, tzv. evropskih vrijednosti. Surova realnost stalno nameće potrebu dodatnog suočavanja sa istinom u kakvoj državi i u kakvm društvu zapravo živimo.

U kakvom tačno društvu, profesore Rastoder?

Već sam kazao da primarni cilj ove rezolucije nije bio da bude usvojena ili neusvojena; namjera je bila da se političke elite odrede prema pojavi koja je u biti suprotna njihovovim deklarativnim političkim floskulama. Za svakog razumnog čovjeka, za Bošnjake posebno, to bi trebalo da bude pokazatelj u kakvoj državi i sa kime žive.

Je li Bošnjačkoj stranci to jasno? U februaru 2024. Radiju Slobodna Evropa je, na pitanje da li će podržati stavljanje rezolucija o genocidu u Šahovićima u skupštinsku proceduru, iz Bošnjačke stranke odgovoreno da će se ”o tome odrediti kada rezolucija dođe na dnevni red”. 

Početna neodređenost Bošnjačke stranke prema ovom pitanju, uslovljena pregovorima o ulaska u vlast, prešla je put od političkih kalkulacija do testa o dostojanstvenosti, principijelnosti, pa i kompetetnosti te politike. Iako je od 25 članova Odbora za obilježavanje stogodišnjice od genocida u Šahovićima samo   potpredsjednik Bošnjačke stranke odbio da podrži inicijativu da se ovaj tekst uputi Skupštini Crne Gore na usvajanje, na kraju je našu inicijativu potpisao cio poslanički klub te partije. Bio je to svojevrstan test: da li se neka stranka lažno predstavlja kao predstavnik jedne nacionalne zajednice i njenih interesa ili kao akcionar u diobi vlasti, u kojoj dividende od takve politike služe samo kao zaslon na foteljama koje su same sebi cilj.

Sa kim ste još razgovarali o ovoj inicijativi? 

Obavljeni su brojni neformalni razgovori, tokom kojih su prepoznati stavovi da je podrška ovom dokumentu uslovljena principijelnim pitanjem: da li podržati rezolucije iza kojih ne stoje pravosnažne presude relavatnih međunarodnih sudova o tome da je zaista riječ o genocidu. Ovo pitanje imalo bi smisla ako bi postao princip kojeg se svi pridržavaju. Pošto o tome nije riječ - što dokazuju u Skupštini Crne Gore već usvoje rezolucije - ovdje se taj naizgled smislen izgovor može tumačiti samo kao bjekstvo od istine. Uostalom, Skupština nije sud, nego politički organ, od kojeg se ne traži pravni, nego politički stav. Isto se odnosi i na dilemu oko navodnog redatiranja Konvencije o genocidu, donijete 1948. godine, i mogućnosti njene promjene u odnosu na ranije događaje. Stotine je primjera u svjetskoj politici koliko je ta tema irelavantna u odnosu na kvalifikaciju samog događaja.

Što se zapravo dogodio u Šahovićima novembra 1924. godine? 

Povod za masovni zločin počinjen nad muslimanskim življem u Vraneškoj dolini bilo je ubistvo iz zasjede Boška Boškovića, načelnika Ministarstva unutrašnjih dela u penziji. Bošković je ubijen u mjestu Ceru. 

Ko je ubio Boškovića?

Vjerovatno se i tada znalo - kasnije se sigurno saznalo - da su Boška Boškovića ubila braća Bulatović - Radoš i Drago. Međutim, to nikome nije bio dovoljan povod za javnu osudu. 

Saznalo se kasnije, kažete?

Generalu Danilu Jaukoviću su 28. avgusta 1973. preživjeli akteri i svjedoci ovoga zločina o tome svjedočili. Što je general Jauković snimio na magnetofonu.

Nakon ubistva Boška Boškovića, protiv koga su podnošene interpelacije u Narodnoj skupštini zbog bahatog i nezakonitog ponašanja, tijelo načelnika Ministarstva unutrašnjih dela u penziji donijeto je pred crkvu u Mojkovcu. Iako tada nije bio predstavnik vlasti, niti na dužnosti, tokom sahrane se, bez ikakvih dokaza, pronijela lažna pretpostavka i vijest da su Boška Boškovića ubili muslimanski komite Jusuf Mehonjić i Husein Bošković. A znalo se da njih dvojica od 1923. godine nijesu bili na tom terenu, nego u  Albaniji. 

Bjelopoljski načelniki i ostali predstavnici vlasti - Nikodim Cemović, Gojko Terić, Lazar Bogićević i dr. -   nakon sahrane Boška Boškovića, pozvali su okupljeni narod na osvetu, saopštavajući im da imaju odriješene ruke da svete Boška u narednih 24 sata. Predhodno je razoružano muslimansko stanovništvo, koje je naoružane “osvetnike” dočekalo goloruko i nezaštićeno. 

A žandarmi? 

Umjesto da štite poredak, red i mir, žandarmi su, po naredbi sreskog načelnika, bili zaključani; odnosno, po pričanju svjedoka, po dvojica su obilazili kuće, hapsili i vezali muškarce koje su na kraju strijeljali na lokalitetu džamija. Predstavnici vlasti predhodno su pokupili ugledne domaćine i viđenije ljude i držali ih kao taoce u bjelopoljskom načelstvu. Odmah su pobili 28 taoca, dok su se trojica “otkupili”. 

Kako su se ”otkupili”? Je li istina da su muslimani sa crnogorskog sjevera, nakon srpske okupacije Crne Gore 1918. godine, u Beograd slali delegaciju koja je, noseći Nikoli Pašiću otkup u nakitu i zlatu, pokušala da sačuva živote i ublaži pogrom koji je nad njima sprovodila vlast Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca?

Taoce zatvorene u Zaimovića magazi od Nikole Pašića, tadašnjeg predsjednika Vlade u Beogradu, ”otkupio” je Huzeir aga Dervović: svoj je imetak predao predsjedniku Vlade, obavezavši se da će svi bjelopoljski muslimani glasati Pašićeve radikale na izborima održanim u martu 1925. godine. Što se zaista i desilo. Muslimanima iz Bijelog Polja, koje je Huzeir aga Dervović ”otkupio” novcem i glasovima, bila je namijenjena ista sudbina kao i onim u Šahovićima.

Život u “besudnoj zemlji” (Milovan Đilas) nije vrijedio ništa u to vrijeme, posebno ne život Crnogoraca, protivnika aneksije, i “Turaka”, kako su zvali muslimane. I šta više reći o karakteru države u kojoj horda ubica nekažnjeno ubija, pljačka i protjeruje gradjane? Međutim, važnije od toga je pitanje ko danas može podržavati takvu praksu i državu. 

Zna li se tačan broj muslimana pobijenih u Šahovićima?

”Osvetnici”, njih oko 2000, uglavnom iz okoline, redom su ubijali sve muslimansko stanovništvo u  Šahovićima i Pavinom polju. U dužini od 19 kilometara, popalili su sve muslimanske kuće, opljačkali i pobili sve koje su tamo zatekli. Broj pobijenih ostao je nepoznat, zato što nikakva istraga nikada nije pokrenuta. Brojem ubijenih se licitira, zavisno od izvora: od 350 do 1200. 

Sve se dogodilo u noći izmedju 9 i 10. novembra, a nastavilo tokom dana, 10.novembra. Rezultat zločina je stravičan: sve muslimansko stanovništvo sa ovog područja je pobijeno, opljačkano i protjerano. 

Gdje su protjerani?

Raseljeni su širom Sandžaka, Bosne i Hercegovine i Turske, gdje su otišli pošto je Kemal Ataturk od kralja Aleksandra Karađorđevića bio zamoljen da im dopusti “naseljavanje” koje je predhodno bilo zaustavljeno.

Nakon temelnog etničkog čišćenja, danas na tom području ne živi ni jedan potomak žrtava.

Kažu da su potomci onih koji su učestvovali u ovom zlučinu kasnije išli u Tursku, kod porodica žrtava, i tražili oprost za genocid koji su počinili njihovo preci.

Nemam podatke o tome, ne znam. Znam samo da su pojedinci uspostavljali kontakt sa muslimanskim porodicama na čija imanja su se naselili, tražeći od njih da im formalno potpišu izjave o “prodaji“ za neku simboličnu sumu. Time je prana savjest za ranije otetu zemlju, što je dugoročno dovelo do danas vidljive podjele među stanovnicima Vraneške doline. 

”Naši stari nijesu učestvovali u tom pokolju, jer smo mi ostali u brdima, gdje smo i bili. To su uradili preci ovih koji su “pritisli” ravnice i imovinu u dolini”, rekli bi Vam danas redom da ih pitate.

Takođe, znam za priče da se ezan u ovim krajevima navodno čuo svake noći, kao i za one o ”prokletstvu”.

Znate za slučajeve da su tamošnji pravoslavci tada pokušali da zaštite komšije muslimane?

Rijetki primjeri spašavanja žrtava od strane pravoslavnih komšija ukazuju na potrebu afirmacije dobra u ljudima. 

Gdje su danas potomci žrtava, znate li?

Potomke protjeranih i žrtava ovoga zločina danas možete naći u različitim djelovima Sandžaka, te u selima Islamovac i Gornji Rahići kod Brčkog (njih 400), kao i u drugim mjestima u Bosni i Hercegovini i u Turskoj (Istanbul, Sivas, Izmir). Veliki broj njih ima uglavnom samo jednu želju: da se na području gdje su stradali njihovi preci podigne prigodno spomen-obilježje, da im se 34 postojeća muslimanska groblja u Vraneškoj dolini učine dostupnim i pruži im se mogućnost da se zahvale mještanima koji su ih do danas sačuvali. 

Zašto se o ovim zločinima toliko dugo ćutalo? Zašto su i oni bili ”skrivana strana istorije”?

Već sam kazao da za ovaj zločin niko nije odgovarao, niti je povedena bilo kakva istraga od strane tadašnjih vlasti. Lažni motiv zločina, koji je bio osnova za navodnu osvetu, dovoljan je povod za osudu ovog nehumanog čina, udaljenog od tradicije pokoljenja koja dolaze sa crnogorskog područja.

Zločin je prećutan i od strane nauke i potomaka. Prvi je o tome javno progovorio Milovan Đilas, i to u svom romanu “Besudna zemlja”, izdanje na engleskom jeziku iz 1958. godine. 

Na engleskom?! A na crnogorskom?

Đilas je za komunističku vlast bio disident, pa je roman ”Besudna zemlja” prvi put objavljen na ovdašnjim žiteljima razumljivom jeziku tek 2000. godine.

O tom zločinu su, rekoste, ćutali i potomci žrtava?

Jesu, i to sve negdje do devedestih godina 20. vijeka, kada se prvi put javno progovorilo o tome da je zločin u Šahovićima, u Vraneškoj dolini, za razliku od sličnih, počinjen u vrijeme mira i da kao takav predstavlja jedinstven primjer i kod nas i u svijetu. Pritom, ta država, Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca, nije reagovala na stihijsko ubijanje, protjerivanje i maltretiranje nevinih ljudi. 

Hoće li, sa vijekom zakašnjenja, reagovati Crna Gora?

Ako neka država sebe smatra proevropskom, multietničkom, multikulturnom, pravnom, onda će i na djelu pokazati odnos prema pojavama koje su negacija svega navedenog. Naročito zbog toga što, kažem, danas i u Pivi i Velici žive potomci žrtava; u Šahovićima - ne! U tom smislu, usvajanje ove rezolucije bila bi jasna poruka da ne postoje “naše” i “vaše” žrtve, nego samo ( ne)djela koja su (ne)prihvatljiva.

Sve prethodno usvojene skupštinske rezolucije, uključujući i ovu koju spominjete - o osudi zločina u Pivi i Velici, korak su u pravcu ”pomirenja”, kažu političari. Što to ”pomirenje” tačno znači? Na kojim vrijednostima se miri crnogorsko društvo? Drugim riječima, kada ćemo znati da smo se pomirili?

Prvo, strategija je jasna: brojnim rezolucijama obesmisliti one koje imaju smisla i devalvirati sam pojam “genocida”, koji veoma frustrira zagovarače i branitelje tog zločina. Drugo, ne znam šta ”pomirenje” tačno znači, ali znam da je ono moguće samo na istini, ne na ideologiji. Ako neko misli da primijeni obrazac “srbijanskog pomirenja” - izjednačavanje četnika i partizana ideološkim nasiljem - to znači da zaboravlja da bi taj model u Crnoj Gori izazvao haos. 

Zašto?

Zato što bi to bilo novo “pranje” biografija nakon onog iz avgusta 1944. godine, kada je kralj Petar Karađorđević pozvao četnike da pređu u partizane, što je ogroman broj njih poslušao. Suština je, dakle, jasna: ideološkim nasiljem možete izjednačiti ljude, ali ne i njihova (ne)djela.

Pomenula sam Vašu kapitalnu knjigu ”Skrivena strana istorije”, u kojoj pišete o zločinima počinjenim nad Crnogorcima nakon srpske okupacije Crne Gore 1918. godine. Zna li se tačan broj žrtava? Da su žrtve bili samo ”odmetnici” ili je bilo i civila?

Pripadam istoričarima koji u balkanskoj nekrofiliji izbjegavaju da se bave “kartografijom zla”. Drugim riječima, veoma rijetko iznosim konačne brojke, osim onih koje se pojavljuju u izvorima. Ovdje postoji zanimljiva pojava: samo se u četničkim izvorima akteri hvale veličinom svog (ne)djela. U svakom slučaju, mora se biti oprezan, ne podleći bilo kakvom pretjerivanju. U ediciji ”Bijele knjige žrtava Sandžaka 1941-1945” - do sada je objavljeno sedam tomova, poimenično je popisano oko 30.000 imena žrtava različitih zločina, posebno genocida iz januara-maja 1943.

Za Crnu Goru to nije urađeno, mada ne vidim razlog da se na osnovu samo objavljenih izvora ne dođe do precizno popisanih imena stradalih. Umjesto toga, i dalje se citiraju različiti izvori; najčeśće oni od oko 5000 pobijenih i preko 20.000 popaljenih kuća. Nesporno je, pritom, da je žrtava terora bilo i među odmetnicima i među civilima, ali koji je to tačan broj ostaje da se precizno utvrdi. Ukoliko, naravno, za tim postoji interesovanje.

Postoji li? Evo, do sada je usvojeno nekoliko rezolucija o zločinima počinjenim i u Crnoj Gori i izvan njenih granica; ipak, ni jedna paralamentarna stranka crnogorskog predznaka nije predložila Skupštini rezoluciju o osudi zločina počinjenih nad Crnogorcima nakon srpske okupacije Crne Gore 1918. godine.

Mislim da je pokrenuta, ne znam da li je i procesuirana, inicijativa o osudi zločina nad Crnogorcima 1918- 1924. godine. Crna Gora je prepuna trauma iz prošlosti i osuda svake od njih je beskrajan proces. Zato sam predlagao da se, umjesto osuda pojedinačnih zločina, plebiscitarno usvoji stav: svako ubistvo nenaoružanog čovjeka, bez sudskog procesa, je zločin. Bez obzira na motiv.