U sjeveroistočnoj Aziji, prije svega na Korejskom poluotoku, posljednjih sedmica ubrzano rastu napetosti povezane s pojačanom vojnom aktivnošću važnih regionalnih i vanjskih igrača. Te aktivnosti prati i sve oštrija politička retorika, ali i konkretni politički potezi odbrambenog karaktera, kao i oni vezani uz pokrenuti trgovinski rat između SAD-a i Kine uvođenjem niza novih restriktivnih mjera Bidenove administracije koje ne znače ništa drugo nego povratak na snagu američkog protekcionizma, piše Dnevno.hr.

Zbog tih procesa koji se odvijaju velikom dinamikom, pred našim očima ubrzano raste i vjerovatnost da spomenuta napetost vrlo brzo preraste u krizu, tj. u novo opasno svjetsko žarište. I to nakon što je već ozbiljno “zapaljena” Evropa ruskom invazijom na Ukrajinu 24. februara 2022. i posljedičnim velikim angažiranjem združenog Zapada pod vodstvom SAD-a u tom sukobu. Nakon Evrope ubrzano se “pali” i Bliski istok zbog izraelskog rata protiv Hamasa u pojasu Gaze pokrenutog u oktobru prošle godine, u kojem, zbog neviđeno brutalnih metoda vođenja operacija, najviše stradaju palestinski civili, ali i protiv libanonskog Hezbollaha, pri čemu je također najviše nastradalo nedužno civilno stanovništvo.

Zbog takvog izraelskog vođenja rata duhovi unutar islamskih zemalja, ne samo te regije, jednostavno kipte, baš kao i zbog izostanka konkretnih poteza da se rat zaustavi, bilo bogatih arapskih monarhija, bilo međunarodne zajednice i njezinih ključnih institucija koje su se pokazale potpuno jalovima. Ali sve bi to, i ono što se sada događa u istočnoj Evropi i ono na Bliskom istoku, mogla vrlo brzo zasjeniti kriza na Korejskom poluotoku ako se strasti uskoro ne smire, a za što nema baš nikakvih naznaka. Jer dok se na tlu Evrope, u Ukrajini, sukobljavaju dvije ključne globalne sile – SAD i Rusija, a na Bliskom istoku zasad “samo” Izrael s iranskim regionalnim posrednicima, a sve više i sa samim Iranom – na Dalekom istoku i Indopacifiku sudaraju se sve tri ključne globalne velesile. One iz dominantnog geopolitičkog trokuta koji i odlučuje o svemu: SAD – Kina – Rusija. A također i Sjeverna Koreja kao jedini regionalni nuklearni igrač.

Kim Jong-un (AP Photo/Wong Maye-E/Guliver)

Miriše na rat

Zato ta regija sada ubrzano prerasta u vjerovatno najopasnije poprište sukoba interesa velikih igrača, zbog čega se ubrzano stvaraju i nova, na brzinu sklepana savezništva. Slično kako je to bilo u praskozorje Prvog svjetskog rata formiranjem Balkanskog saveza ili nešto kasnije Antante i Centralnih sila. Nakon toga uslijedio je i Veliki rat koji je imao dotad neviđene posljedice, tj. oko 17 miliona žrtava, velikim dijelom vojnika s obzirom na tadašnji stepen razvoja vojne tehnike i ratovanja u kojem se naoružanje primjenjivalo više-manje isključivo na prvim linijama fronta.

Ali ako bi izbio ovaj rat, njegove bi posljedice bile kudikamo razornije od posljedica oba svjetskih ratova, a vjerovatno i kataklizmične ako bi došlo do neposrednog vojnog sudara triju supersila. Jer ako gledamo samo zonu Korejskog poluotoka, riječ je o maloj regiji neviđenog eksplozivnog potencijala s obzirom na silnice koje se ondje prelamaju. Ovome se moraju pridodati i prikrivene težnje Tokija da i Japan razvije svoje nuklearno oružje, a za to ima sve predispozicije, razvijenu tehnologiju i naučne kapacitete te razvijenu civilnu nuklearnu infrastrukturu, što znači da ta zemlja može samostalno vrlo brzo proizvesti oružje masovnog uništenja, naravno, uz pretpostavku da za to ima dovoljno političke volje.

U ovom se slučaju prije radi o dopuštenju Washingtona koji je do najnovijeg zaoštravanja globalnih geopolitičkih procesa desetljećima s indignacijom gledao na bilo kakvu mogućnost da Japan razvije nuklearno oružje, što je pak posljedica američkog sukoba s Japanom, tj. nemilih događaja iz Drugog svjetskog rata i uloge Carskog Japana u njemu kao imperijalističke, militarističke i na kraju poražene strane iz sastava Sila osovine. Osim Japana, i sadašnja desničarska južnokorejska vlada sve otvorenije koketira s nuklearnom retorikom. Zasad isključivo u civilne svrhe, pa je tako prošle sedmice objavljeno kako će Seoul tražiti dopuštenje Washingtona za izgradnju postrojenja za “reprocesiranje” potrošenog nuklearnog goriva.

"Prioritet" Seoula

Štoviše, to će biti “prioritet” Seoula nakon američkih predsjedničkih izbora, pri čemu tamošnja vlada tvrdi da je ova mjera nužna za proizvodnju goriva za nuklearne elektrane i podmornice na nuklearni pogon. Međutim, analitičari ne isključuju mogućnost da bi Južna Koreja mogla imati cilj razviti tehnološku sposobnost za stvaranje nuklearnog oružja. Postojeći sporazumi o mirnodopskoj nuklearnoj energiji između Sjedinjenih Država i Južne Koreje ne ovlašćuju Seoul da samostalno prerađuje istrošeno nuklearno gorivo. Međutim, južnokorejski establišment sve glasnije tvrdi da su ta ograničenja neopravdana i da bi zemlja trebala imati kapacitet da se može snabdjevati gorivom za svoje brojne nuklearne elektrane i proizvodnju goriva za nuklearne podmornice u budućnosti. Istovremeno, ponovno su se pojavile rasprave o potrebi da Južna Koreja razvije vlastito nuklearno oružje usred napetosti u odnosu na susjednu Sjevernu Koreju koja ima nuklearno oružje i stalno ga nadograđuje.

Sve ovo koincidira s prošlomjesečnim potezom Pekinga koji je u dopunama kineskog ustava Južnoj Koreji prvi put dodijelio status neprijateljske države. A samo donedavno, Kina je Južnoj Koreji bila glavni trgovinski partner, između ostalog i u sferi visoke tehnologije, u kojoj su dvije zemlje tijesno sarađivale, što se nikada nije sviđalo Washingtonu. Strateški cilj potonjeg sada je prije svega ograničiti intenzivni razvoj kineske visoke tehnologije i njen utjecaj na globalnom nivou koji u SAD-u već godinama stvara nervozu i, prema mišljenju tamošnjih političkih elita, predstavlja najozbiljniju prijetnju američkom visokotehnološkom sektoru, što onda, naravno, igra odlučujuću ulogu i u izgradnji savremenih oružanih snaga za novu visokotehnološku eru razvoja ljudskoga društva koja je zapravo već počela.

I dok su Sjedinjene Države u zadržavanju svoje dominantne pozicije u Indopacifiku najprije solirale, uz mobilizaciju nedvojbeno odanih anglosaksonskih država, u Washingtonu su s vremenom shvatili kako to neće biti dovoljno za obuzdavanje Kine jer Peking nije bio impresioniran, tj. nije pokazao bilo kakve naznake da će se pokoriti američkoj globalnoj dominaciji. Nakon toga Washington se ubrzano okrenuo privlačenju i svojih provjerenih azijskih partnera, ali ne u navedeni anglosaksonski vojno-sigurnosni pakt, već u zajednički protivkineski tabor kroz nekakve pridružene ili bilateralne formate odbrambenog karaktera.

(Foto: Guliver)

Najbolja zaštita

“Eksperiment” s Indijom u tom je smislu za Washington najvjerojatnije propao, jer New Delhi ne želi ulaziti u sukob odbrambenog karaktera sa svojim velikim i moćnim susjedom za tuđe geopolitičke interese, ako ga Peking na to ne bi prisilio, što ovome sada nije ni na kraj pameti. O tome najbolje svjedoči indijsko članstvo u BRICS-u, sada ključnom formatu Globalnog juga protivzapadnog karaktera. Isto kao i u onom kontinentalnom, azijskom, Šangajskoj organizaciji. Na nedavno završenom sastanku na vrhu država BRICS-a u ruskom Kazanju objavljeno je, između ostaloga, kako su Indija i Kina postigle sporazum o povlačenju snaga u spornoj graničnoj zoni na Himalajskom gorju, gdje je 2020. zbog kineskih aspiracija za proširenjem zone svoga nadzora izbio sukob između vojski dviju megadržava, u kojem je bilo čak i žrtava te je prijetila velika opasnost od izbijanja novog velikog rata, sličnog onom iz 1962. u kojem je Indija pretrpjela poraz.

Ni jednoj ni drugoj zemlji više nije u interesu međusobni rat, tim više što su obje i više nego dovoljno snažne i velike pa bi za obje i posljedice bile štetne. Indiji svakako imponira status američkog regionalnog sigurnosnog partnera u formatu QUAD koji ipak nije odbrambeno-sigurnosni kao AUKUS, ali je ipak nedvojbeno protivkineskog karaktera. On joj i jamči najbolju zaštitu od bilo kakvih novih kineskih teritorijalnih aspiracija, jer preko njega dobiva sofisticirano zapadno oružje. Ali Indija je istodobno jasno dala do znanja da ni u kakvim američkim odbrambenim potezima protivkineskog karaktera neće učestvovati. Štoviše, indijska mornarica odbija učestvovati i u zajedničkim vojnim vježbama unutar QUAD-a izvan zone Bengalskog zaljeva, a kamoli u blizini Tajvana ili drugih zona u Južnom kineskom moru koje su osjetljive prirode za Kinu i njezine nacionalne interese – i o tome New Delhi otvoreno govori.

Ali to je već problem s kojim se prije svega mora nositi Washington. Zasad nema previše opcija osim zadovoljiti se stanjem prema kojem je bolje imati Indiju na svojoj strani i u ovako “krnjem” obliku za svoje strateške interese nego je imati protiv sebe. I to New Delhi dobro zna i obilato koristi u svojoj formalno nesvrstanoj vanjskoj politici. Međutim, u praksi ta politika pokazuje kako je ključni interes Indije sve više okrenut razvoju odnosa i svom pozicioniranju unutar Globalnog juga i prema ulozi New Delhija u njemu kao ponajvažnijeg faktora. Jer kakva god bila, Indija nikada neće biti ravnopravan partner unutar “anglosaksonskog bloka” ili šire – unutar zapadnog civilizacijskog kruga, kojem, realno, prema svim parametrima koje neku civilizaciju čine jedinstvenom i ne pripada. Zbog svoje ogromne veličine i golemog demografskog potencijala, prebogate historije koja datira od pradavnih vremena i isto takvog kulturnog i vjerskoga nasljeđa, Indija predstavlja samostalnu i jedinstvenu civilizaciju. Civilizaciju koja sada traži svoje mjesto i uvažavanje u svijetu u suradnji s ostalima, a nikomu se više definitivno ne namjerava pokoravati.

Pridobivanje Indije

Za Washington je, naravno, kada je riječ o Indiji, bilo od primarne važnosti njeno uključenje u njegovu regionalnu sigurnosnu arhitekturu. Jer suprotstavljati se vojno Kini u “njenom dvorištu” sigurno nije isto s Indijom ili bez nje – i to svi dobro znaju, pa tako i u Pekingu. Potonji je, zato, sada prisiljen prihvatiti indijsku ruku pomirnicu, onakvom kakvu je New Delhi vidi kao osnovu za nastavak inače snažne privredne saradnje dva divovska susjeda – između ostalog i unutar spomenutih zajedničkih multinacionalnih formata koji nedvojbeno pate zbog permanentnih tenzija na relaciji Peking – New Delhi.

Na odbacivanje sukoba zbog nekih, za šire geopolitičke interese dviju megadržava ipak beznačajnih teritorija na “krovu svijeta”, dvije strane već godinama aktivno potiče i Rusija koja s obje zemlje održava strateške partnerske odnose. Naravno, Moskva pritom primarno ima u vidu svoje nacionalne interese, kao što ih uostalom imaju sve, ne samo velike već i ozbiljne srednje i male države – i tako je od pamtivijeka i uvijek će biti dok je svijeta. Umijeće ih nije definirati, već ih pokušati ostvariti u najvećoj mogućoj mjeri a da ne izazovu ratobornu reakciju suprotstavljene silnice.

Ni jedna sila u historiji nikada ih nije uspijevala ostvariti u punini, a tako će biti i dalje. Njima se teži, put se trasira polako i uporno, čekaju se prave okolnosti i u tome su donedavno najbolji primjer bile upravo Sjedinjene Države. Ali nedvojbeno je da su se one u svemu tome sada pogubile i da su predugo “spavale na lovorikama” najmoćnije sile svijeta svih vremena, opijene hladnoratovskom pobjedom nad svojim najvećim dotadašnjim suparnikom u historiji – Sovjetskim Savezom, i navodnim “krajem historije” koji nakon toga slijedi.

(Foto: Guliver)

Zbližavanje s Moskvom

Ali najnoviji i najmoćniji američki suparnik svih vremena odnedavno je postala Kina i u privrednom i u vojnom smislu. A Kina pak na spomenute američke protivkineske prijetnje na azijskim prostorima i Indopacifiku odgovara još većim zbližavanjem s Rusijom iako i dalje kroz političku retoriku traži modalitete za nastavak obostrano korisne privredne saradnje sa SAD-om koja je zbog svoje veličine i od globalnog interesa. Ali Peking je sve više svjestan da to postaje Sizifov posao jer Washington ne odustaje od strategije obuzdavanja Kine u ključnoj sferi visoke tehnologije, na što ona ne može pristati sve i da hoće. I to će se nastaviti koja god administracija zasjela u Bijelu kuću od iduće godine.

S druge strane, Rusija, koja i na Bliskom i na Dalekom istoku iskorištava nastalu pomutnju koja prijeti haosom, ubrzano gradi za Zapad potpuno neočekivano vojno savezništvo sa Sjevernom Korejom. To nedvojbeno čini i zbog svojih interesa u Ukrajini, gdje se Zapad našao u neugodnoj situaciji: mora pomagati Kijevu, ali više ne da on ostvari pobjedu, nego da spriječi njegov poraz s obzirom na teško stanje za ukrajinsku vojsku na jugoistočnim ratištima. Osim toga, sada je već posve jasno kako su ključne prijestolnice na zapadu odlučile da se Ukrajini ne uručuje poziv za članstvo u NATO savezu i da joj ne daju dozvolu za korištenje svojih dalekometnih raketa za napade na rusku teritoriju.

Dakle, očito je kako je Zapad odlučio da ne ide u neposrednu konfrontaciju s Rusijom, ali i dalje će insistirati na što dužem sukobu Ukrajine i Rusije jer se njime potonja iscrpljuje. Problem za Zapad nastat će onda kada se Ukrajina potpuno iscrpi, a Rusi ostvare mogućnost za nova značajna teritorijalna napredovanja. To pak postaje najveći problem za Evropu s obzirom na to da će, ko god pobijedio na američkim izborima, SAD definitivno prebaciti problem finansiranja ukrajinskog rata na pleća EU-a, dok će se on potpuno okrenuti Bliskom istoku i Kini kao stvarnim centrima svojih nacionalnih interesa.

(Foto: Guliver)

Ključni igrač

Ovdje je važno postaviti pitanje je li Rusija krenula u savezništvo sa Sjevernom Korejom uz znanje i prethodni dogovor s Pekingom ili na svoju ruku. Naime, dosad je Kina imala daleko najveći utjecaj na tu, sebi i Rusiji susjednu zemlju, i tu je činjenicu znalački koristila u diplomatskim igrama sa Sjedinjenim Državama vezanima uz poštovanje UN-ovih sankcija protiv Pjongjanga koje je diktirao i čiju je provedbu nadzirao Washington. Kina je Sjevernoj Koreji najviše pomagala u zaobilaženju ključne sankcije protiv nje vezane uz uvoz nafte.

I upravo je tu Peking igrao s Washingtonom svoju igru na koju je potonji očito pristajao, isporučujući Pjongjangu samo onoliko nafte koliko mu je bilo dovoljno da preživi, a da pritom Kina ipak ne poremeti svoje odnose s Amerikom koji su se sve do ovih novih vremena svodili na obostrano korisnu veliku trgovinsku saradnju. Može li sljedeća vijest iz Pekinga pomoći da se pronađe odgovor na navedeno pitanje, treba još vidjeti. Ondje je 28. oktobra održan sastanak zamjenika ministra vanjskih poslova Ruske Federacije Andreja Rudenka i posebnog predstavnika kineske vlade za pitanja Korejskog poluotoka Liu Xiaominga.

Kako je izvijestio ruski MVP, Rudenko i Xiaoming “izrazili su ozbiljnu zabrinutost zbog eskalacije napetosti u regiji, čiji su razlozi opasno jačanje zajedničke vojne aktivnosti Sjedinjenih Država i njihovih saveznika, kao i njihova izgradnja vojno-političkih saveza na štetu sigurnosti drugih zemalja u sjeveroistočnoj Aziji”. “Naglašeno je da put do održanja mira i stabilnosti na Korejskom poluotoku i otklanjanja rizika od oružanog sukoba velikih razmjera leži u odustajanju Washingtona i njegovih saveznika od smjera blokovske konfrontacije i želje za nametanjem ‘svijeta utemeljenog na pravilima’ i izazivanja konfrontacije u duhu hladnog rata.” Dalje se kaže kako će Moskva i Peking “nastaviti blisku koordinaciju i blisku interakciju, i u UN-u, u interesu stvaranja pravednog sustava nedjeljive sigurnosti na Korejskom poluotoku i u regiji sjeveroistočne Azije”.

Vladimir Putin (Foto: Guliver Image/ AP Photo/Alexander Zemlianichenko)

Molbe Pekingu

Međutim, ovdje treba reći kako je CNN objavio, pozivajući se na američke dužnosnike, da je Washington pozvao Kinu da interveniše u situaciji sa slanjem sjevernokorejskih trupa u Rusiju i osigura da ta zemlja vrati svoje vojnike na mjesta njihova stalnog raspoređivanja. Navodno je savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan tražio da se uvjere i druge zemlje da upute sličan apel Pekingu.

“Komunicirali smo s NR Kinom o ovom pitanju kako bismo jasno dali do znanja da smo zabrinuti zbog toga i da bi oni trebali biti zabrinuti zbog destabilizirajućih akcija susjeda, Rusije i Sjeverne Koreje”, izjavio je pak glasnogovornik State Departmenta Matthew Miller. Međutim, kako su primijetili izvori CNN-a, Washington “nije optimističan” da će Kina utjecati na Sjevernu Koreju u ovom slučaju. A ako je vjerovati navedenom saopćenju ruskog MVP-a, čini se da je pesimizam Washingtona itekako opravdan. Na sjeveroistoku i na jugoistoku Azije definitivno se počinje formirati blok država koje žele protutežu tamošnjem američkom odbrambenom bloku.

Taj novi blok predvode Kina i Rusija. Time se ova potonja strateški repozicionira iz zone evropskog utjecaja na istok, što joj je i davni san – tim više što u pogledu trgovine s Evropom ona više nema što tražiti, dok je Kina dobila snažnu podršku za svoju politiku suprotstavljanja SAD-u na regionalnom i globalnom nivou. Ovim je također jasno kako ključne zemlje jugoistočne Azije, okupljene prije svega u ekonomskom formatu ASEAN, ne žele da ih se uvlači u bilo kakve američke ratove niti pristaju na formiranje “azijskog NATO-a” koji bi, s njihovog gledišta, samo dodatno destabilizirao regiju, jer je jasno kako bi imao Peking i uz to bio odlučan u zaštiti svojih nacionalnih interesa, što bi prije ili poslije rezultiralo međusobnim vojnim sudarom.

Vojni udar

Osim toga, zemlje ASEAN-a – Filipini, Tajvan, Kambodža i Vijetnam – daleko najjače trgovinske odnose ostvaruju upravo s Kinom, i to neovisno o tome što neke od njih imaju s njom teritorijalne sporove. Međutim, njihova je procjena da je u takvim okolnostima ne samo nepotrebno nego i štetno i visokorizično krenuti u bilo kakvo suprotstavljanje Kini pod američkom kapom. Kineske teritorijalne aspiracije sigurno jesu opterećujuće za međusobne odnose, ali su ipak pod kontrolom i spomenutih zemalja i Pekinga, koji također nema baš nikakvog interesa za ulazak u vojni sukob s bilo kim osim, eventualno, s Tajvanom.

I to pod uslovom da ovaj prijeđe njihovu crvenu liniju koja se odnosi na zabranu proglašenja nezavisnosti od Kine s obzirom na to da ga ova smatra neotuđivim dijelom svoje teritorije. To, uostalom, priznaje i veliki broj članica UN-a, uključujući i same Sjedinjene Države koje s Tajvanom nemaju diplomatske odnose, već upravo s Kinom. S druge strane, spomenuti novi blok azijskih zemalja koji je spreman za saradnju s Kinom i Rusijom ne želi se dovesti u situaciju današnje Ukrajine – da služi kao moneta za raskusurivanje između SAD-a i Rusije, u ovom slučaju SAD-a i Kine.

Jer kako SAD, usprkos svojoj retorici koja je i dalje formalno pobjednička kada govore o ukrajinskom ratu, nije uspio spasiti Ukrajinu na način koji bi toj zemlji osigurao prihvatljivu razvojnu perspektivu u odnosu na žrtve koje je podnijela i još ih podnosi, još bi manje to mogao učiniti za azijske partnere u slučaju njihovih velikih ratova s Kinom. Sjedinjene Države jednostavno su predaleko od tog potencijalnog krvavog bojnog polja da bi bilo komu mogle garantovati kvalitetnu zaštitu, bez obzira na tamošnje američke baze. Kada to nije uspjelo s NATO-om koji graniči s Ukrajinom, kako bi tek na Indopacifiku – logika je kojom se očito rukovode “azijski tigrovi” koji su izvan američkog sigurnosnog kišobrana.

Donald Trump Foto: Guliver Image

Azijski tigrovi

Teško je u svemu ovome što se sada događa ne primijetiti velike strateške propuste, pa i promašaje Washingtona koji se u svemu primarno oslanjao na svoju neupitnu veliku vojnu silu i finansijsku moć koja je povezana s nadzorom ključnih međunarodnih finansijskih institucija, na dolar kao ključnu rezervnu međunarodnu valutu, kao i sankcijske poluge za discipliniranje nepoćudnih zemalja. Ali sve nabrojeno nije dalo željene rezultate i to svi vide.

Naime, zbog opijenosti svojom snagom i dominacijom, Washingtonu je u protekla tri desetljeća potpuno izvan vidokruga ostalo jačanje drugih svjetskih sila i njihova želja za oslobađanjem od američke dominacije s obzirom na to da su smatrale kako im SAD nije davao prostora za ostvarenje njihovih nacionalnih interesa onoliko koliko su one smatrale potrebnim. Sada se više ne radi čak ni o tim, rekao bih minimalnim zahtjevima rastućih svjetskih sila unutar Globalnog juga, čijim bi ispunjenjem SAD i dalje ostao globalni predvodnik, ali ne i hegemon. Sada je riječ o tome da su stare svjetske sile Kina i Rusija, potpomognute novim silama koje se rađaju i već su zapravo rođene (Indijom, Turskom, Iranom, Saudijskom Arabijom i Indonezijom) odlučile svijetu predstaviti potpuno novi, alternativni model ustroja.

Ali to su odlučile isključivo zbog nepopustljive politike Washingtona koji nastavlja igrati po starom kao da se ništa nije dogodilo ili promijenilo – ne želeći se odreći svoje hegemonije. Zato u tom modelu nove sile ne ostavljaju mjesta za Sjedinjene Države. Barem dok one ne priznaju multipolarni poredak kao novu činjenicu i tome se prilagode. Ali ne u novoj blokovskoj podjeli svijeta i novim ratovima, već u smislu prihvaćanja novih pravila igre. Kamo će na nas kraju sve ovo odvesti, teško je reći. Ali barem ćemo obrise odgovora na to pitanje vidjeti nakon američkih predsjedničkih izbora 5. novembra – preciznije, nakon prvih poteza buduće administracije koja s radom počinje 20. januara iduće godine.

Moskvi Sjevernokorejci služe kao odgovor Americi

Sjevernokorejski specijalci već su dovedeni u rusku pograničnu regiju Kursk, gdje su u toku snažne borbe u kojima ruska vojska nastoji protjerati ukrajinske snage koje su u nju prodrle u neočekivanoj ofanzivi početkom augusta. Moskva time odgovara na sve češću pojavu zapadnih vojnika na ukrajinskim bojišnicama, za koje tvrdi da više nisu isključivo dobrovoljci ili pripadnici privatnih vojski, nego pripadnici regularnih snaga. NATO to i dalje negira.

Međutim, vojni savez sa Sjevernom Korejom potez je koji Rusiji prije svega omogućuje jačanje njenih geopolitičkih interesa na Dalekom istoku, koji rastu s obzirom na to da je ona ondje i geografski smještena. Dovoljno je podsjetiti da je sjedište njene Tihooceanske flote u Vladivostoku, a da su njezine strateški najvažnije podmorničke baze na Kamčatki. S jačanjem američkih poteza obrambenog karaktera u tom dijelu svijeta jasno je kako se u sadašnjem stanju američko-ruskih odnosa Moskva boji za svoje interese na sjeveroistoku Azije – ništa manje nego Kina.

Indonezija više nije neutralna nego se približila Rusiji

Dosad neutralna velika azijska zemlja Indonezija, s oko 300 miliona stanovnika i pretežito muslimanskom populacijom, u novembru ove godine, prvi put u historiji, održat će zajedničke pomorske vježbe s Rusijom. Novi lider ove strateški važne otočne zemlje smještene u Indopacifiku, Prabowo Subianto, nastoji ojačati veze s Moskvom. Ali nije samo stvar u vojnim vježbama, koliko god za SAD i njegove azijske partnere to bila neugodna vijest.

Od nje je puno neugodnije to što je Indonezija prije dvije sedmice pokrenula proces pristupanja formatu država BRICS koji predvode Rusija, Brazil, Indija, Kina i Južnoafrička Republika, kako je to lično rekao novoimenovani ministar vanjskih poslova te zemlje Sugiono, na sastanku BRICS+ u ruskom Kazanju.