Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Jedva sam prije nekoliko zima spasio ovu bocu s vinom što je 24 ljeta ljubomorno čuvam. Zarekao sam se - idem s njom do kraja života, neotvorenom!

A, malo je falilo da i ona bude ispijena u ludoj pijanskoj noći veselih drugara. Jedva sam žedne uvjerio da je ovo poklon koji mora da traje koliko će trajati i moja duboka uspomena na Ninoslava Ninu Pikulića.

Moja generacija mora se sjećati tog imena – Nino Pikulić. Pojavljivalo se ispod slika koje su unijele revoluciju u dotadašnjem foto – žurnalizmu Jugoslavije. Prvi se Nino usudio snimati i otkrivati da se iza tadašnjih utegnutih, strogih društveno političkih radnika, pred kojima su ničice padali poltroni i novinarski moroni, nalaze ljudi. Od krvi i mesa, a ne satkani od mitskih nebesa. Prvi se Nino usudio slikati jednog Branka Mikulića bez kravate, Hamdiju Pozderca dok veselo ljubi slatke, male estradne radnice, ili Hajru Balordu, nezaboravnu, najuspješniju guvernerku Narodne banke Bosne i Hercegovine, kako sija ljepotom jedne misice.

Izdavačko čudo

Zahvaljujući Nini i njegovim fotkama rastao je i žurnalistički fenomen, novinarsko čudo sarajevskog nedjeljnika, koji se, kako već legenda kaže, zvao AS. Vodeći ljudi ondašnje kuće Oslobođenje odlučili su da krenu u eksperiment zvani prvi jugoslovenski tabloid ne bi li se na taj način konačno riješili urednika Džavida Husića.

Umjesto sigurnog promašaja neobične ideje da fotografije dobiju više prostora nego tekstovi, nastalo je izdavačko čudo koje je oborilo sve tiražne rekorde u povijesti ovog regiona. AS se u danima oko Olimpijade prodavao u nakladi od preko 450 hiljada primjeraka! A, pogledajte kako danas idu Oslobođenje i Avaz? Tek kojih nekoliko tisuća. Da li i toliko?!

U sjeni tog medijskog buma bio je tihi, vrijedni mladić sa objektivom Nino Pikulić. Škljocao je bez prestanka, od noći do uranka. Dok se za Džavida radi ne postoji riječ stanka. S hiljadama Ninih fotografija stasala je i nova ekipa majstora slika. Bio je tu i Milomir Kovačević, kojeg smo u taj vakat zvali Munja, da bi danas bio foto-umjetnik s nadimkom Strašni. Oštrio je objektive na stazama koje je osvajao nezaustavljivi Ninan.Pred kojim su sve više neusiljeno pozirala nova politička i društvena lica što će nas dovesti do ratnih ulica.

Jebo ga kafa, Paja, odoše mi svi filmovi kolika je navala. Svi hoće da budu asovi AS-a.

To jebo ga kafa, bila je jedina Ninina psovka. U onaj vakat znalo se ne smiješ pominjati Titu i njegovu elitu. Danas boga, allaha, svece. Nino kao da je slutio kakva će doći vremena. Hvataj se samo neutralnog, a ima li išta bolje od kafe, kave i kahve što sviju spaja.

Jebo ga kafa, ni primjetio nije kako njegov objektiv bilježi sve više ratnih, a sve manje nasmiješenih društveno-političkih kadrova. Iz ovisničkog, zanesenog škljocanja, probudio se Nino bez sočiva i aparata na holandskim hladnim izbjegličkim kanalima. Sreli smo se tada iznenada 1996. u Rotterdamu, gdje je pokušavao živjeti normalan život. A, znali smo on i ja, dok se ovako smiješimo na kolor papiru uspomena, kao one face sa Ninih slavnih slika, da nikada više neće biti kao što je bilo.

Jebo ga, kafa, Paja

Potom je došao rak. Bolest koja ne prašta. Borio se Nino kao u danima kada je slavio novinu koje se Sarajevo danas kao stidi, kao da skriva njene istorijske uspjehe. Zato smo se viđali, s vremena na vrijeme, kada ga je bol popuštala.

Posljednji put pozvonio je na moja vrata koji mjesec pred njegov odlazak u sjećanja novembra 2000. godine.

Jebo ga, kafa, Paja. Daleko si od željezničke stanice. Tada me je častio ovom flašom vina.

U ovim datumima novembra kada je Martinje, dan kada se slavi mlado vino, ja brišem prašinu sa flaše koja je bila znak sreće naše.

Sjećam se da sam 18-tog dana mjeseca studenog  nad Ninim zauvijek zaspalim licem tiho rekao – jebo ga kafa, ko bi rekao da ćemo završiti na stranim grobljima.