Non-paper je neobavezujući, neformalni dokument, spisak lijepih želja; njegov utjecaj uglavnom zavisi od toga ko mu je autor, zbog čega je napisan, kada je tačno objavljen i plasiran i kojim institucijama i strukturama je namijenjen. Javnost je za ovaj papir saznala uoči promjene administracije u Washingtonu, ali je upitno koliki mu je domet. Ovako Non-papaer za Zapadni Balkan, što ga je ove sedmice objavila Slobodna Bosna, komentariše predsjednik Evropskog pokreta u Crnoj Gori Momčilo Radulović. 

Razgovarala Tamara Nikčević

”Ukoliko taj dokument zaista postoji, tek nakon što saznamo imena i reference njegovih autora, možemo govoriti o njegovoj eventualnoj vjerodostojnosti i relevantnosti. Uz pretpostavlu da iza tog papira stoje ozbiljni autori, sljedeće što bi valjalo provjeriti je zasnovost tog dokumenta u smislu realnih političkih odnosa na Zapadnom Balkanu, kao i njegovu širu utemeljenost u smislu pozicije ključnih aktera - od EU i SAD, do ”trećih strana” uključenih u više nivoe odlučivanja o rješavanju važnih pitanja našeg regiona. Treće, ukoliko je zaista riječ o vjerodostojnom dokumentu, koji su javno komentarisali pojedini lideri regiona, trebalo bi razmisliti o utemeljenosti pojedinih prijedloga u realnoj politici”, kaže Radulović za Slobodnu Bosnu.

Je li očekivana ovako burna reakcija predsjednika Aleksandra Vučića, koji je kazao da, dok je on na njenom čelu, Srbija neće priznati nezavisnost Kosova, niti će ući u NATO?

Predsjednik Vučić trenutno ima mnogo problema na unutrašnjepolitičkom planu, zato pozornost javnosti sa seta aktuelnih pitanja vraća u sigurne zone svog političkog djelovanja i uticaja: Kosovo i članstvo Srbije u NATO. U tom kontekstu čitam njegov komentar na tekst Slobodne Bosne koji citirate. Zanimljivo, Vučić je, reagujući na taj tekst, kazao da se, dok je on predsjednik, ništa u tom smislu neće mijenjati. A Vučić je, podsjećam, predsjednik Srbije još dvije i po godine. Šta će se dogoditi nakon toga, e, to Vučić nije rekao. A ako je vjerodostojan, non-paper koji ste objavili sasvim sigurno nije dokument taktičke prirode, već plan koji se odnosi na strateški važna pitanja i ukupne probleme na Zapadnom Balkanu. Baš zato ne može biti ograničen vremenskim periodom koji se mjeri mjesecima ili godinama do kraja Vučićevog predsjedničkog mandata. Ako je riječ o autentičnom dokumentu, prihvatljivom za pojedine aktere u međunarodnoj zajednici, onda bi se početak realizacije nekih od predloženih ideja i rješenja mogao očekivati relativno brzo. 

Non-papaer bi navodno mogao biti upućen administraciji predsjednika Donalda Trumpa?

Tako je. Način djelovanja novog-starog predsjednika SAD je nepredvidiv, ali i prilično efikasan od momenta kada donese odluku. Ukoliko zaista prihvati ponuđeni prijedlog, stvari bi se možda mogle razvijati brže nego što očekujemo. Međutim, do tada je neophodno preskočiti stepenike o kojima sam govorio. 

Hoće li predsjednik Trump, tokom svog drugog mandata, odlučiti da riješi probleme na Zapadnim Balkanu? Plašim se da neće, ali i ne isključujem ni takav razvoj događaja.

Zašto ne isključujete?

Zato što bi predsjednik Trump mogao pokušati da ostvari značajne uspjehe i pobjede na međunarodnom planu, a na Balkanu je to najlakše postići. Jedan od preduslova je i prihvatanje makar dijela rješenja predloženih u non-paperu. 

Nažalost, prethodna američka administracija nije donijela rješenja koja bi podrazumijevala ozbiljniji napredak društava Zapadnog Balkana. Naprotiv: svjedočimo veoma zabrinjavajućim tendencijama i kada je riječ o odnosima među zemljama Zapadanog Balkana, i kada je riječ o odnosima pojedinih zapadnih država ili aktera prema politikama i liderima u regionu. Vidjeli smo mnogo duplih standarda, neprincipijelnosti, stavljanja vrijednosti u drugi plan, insistiranja na političkom pragmatizmu, forsiranje ekonomskih interesa pojedinaca i grupa sa Zapada i sl. Drugim riječima, vrijednosti građanskog društva, pomirenja, političke i bezbjednosne stabilnosti stavljani su u drugi plan. U tom smislu, administracija predsjednika Bidena veliko je razočaranje ne samo za društva Zapadnog Balkana, nego i za druge regione, u kojima prilike nisu mnogo bolje.

Zašto?

Administracija predsjednika Bidena, odnosno njen dio u State Department-u koji je definisao politiku prema Zapadnom Balkanu, unio je značajnu konfuziiju i napravio niz ozbiljnih strateških grešaka kada je riječ o stabilizaciji prilika i politika u našem regionu. Ovu politiku personifikuje nekoliko imena, prije svih Victoria Nuland, kojoj ovo nije prvi region u kojem je sopstvenu ambiciju pretpostavila realnosti na terenu; takođe, James O'Brien, koji je, za razliku od nekih ranijih vremena, sada odigrao prilično negativnu ulogu, naročito onu vezanu za pozicioniranje i projektovanje ideja o  tzv. tripartitnoj nacionalnoj dominaciji i podjeli uticaja unutar tri nacionalne grupacije na Balkanu. Govorim, dakle, o ideji Otvorenog Balkana, koja ne samo da nije stabilizovala prilike u regionu, nego je veoma nagativno djelovala po stabilnost i odnose između političkih elita, ali i snažno narušila poziciju građanskih, prozapadnih, proevropskih struktura na Zapadnom Balkanu. 

Ambasador Christopher Hill?

Ambasador Hill je odavno izvan konkurencije i veliko je pitanje čiji je on zapravo ambasador: SAD ili je, nažalost, samo jedan u nizu posrnulih predstavnika američke administracije, popustljiv pred specifičnim ličnim interesima i interesovanjima, kojima lokalni moćnici izlaze u susret. Vučić je postao ekspert za tu vrstu ”izlaženja u susret”.

Ambasador Hill je, pored ostalog, uoči potpisivanja veleizdajničkog ”temeljnog ugovora” Vlade Crne Gore sa državnom crkvom Srbije (SPC), došao u ”privatnu posjetu” Crnoj Gori i sreo se sa tadašnjim premijerom Dritanom Abazovićem u Herceg Novom. Spekulisalo se da je u Podgoricu nedavno namjeravala da dođe ambasadorka SAD iz jedne susjedne države, članice EU, kako bi kontrolisala američku misiju pomirenje predsjednika Jakova Milatovića i premijera Milojka Spajića, sve sa ciljem da se prozapadne snage, na čelu sa Demokratskom partijom socijalista, nakon trijumfa na izborima, ne vrate na vlast u Podgorici. Administracija predsjednika Bidena već četiri godine prozapadne snage u Crnoj Gori drži u ”magarećoj klupi”, a manje ili više prećutno podržava rusku agenturu u vlasti. Što to, dakle, rade američke diplomate u regionu?

Nije uobičajno da ambasador iz države u kojoj službuje arbitrira o političkim prilikama u susjednoj zemlji. Naprotiv: ta je praksa veoma zabrinjavajuća. Bilo što da je razlog, domicilni ambasador ima uvidi u političke prilike zemlje u kojoj službije, kao i komunikaciju sa domaćim političkim akterima. Nadam se da se odlaskom ljudi u State Department-u o kojima sam govorio i dolaskom novih, koji će biti zaduženi za Zapadni Balkan, ovakvi incidenati neće ponavljati. Uostalom, sjetite se slučaja, nezabilježenog u diplomatskoj praksi, da američki ambasador iz države u regionu kritikuje rad svog amaričkog kolege u susjednoj zemlji.

Govorite o ambasadoru SAD na Kosovu Hovenieru (Jeff op.a.), koji je javno kritikovao ambasadora Hilla? 

Tako je. Donekle sličan slučaj imali smo i sa ambasadorom SAD u Sarajevu Michaelom Murphyjem. Ta neobična diplomatska praksa izaziva konfuziju kod različitih političkih aktera, kako u toj zemlji, tako i u regionu.  

Administracija predsjednika Bidena je, kažete, razočarala i obeshrabrila prozapadne aktere u regionu. Može li se zaista dogoditi da nova američka administracija razočara one koji su proslavljali pobjedu predsjednika Trumpa?

Ovo je drugi mandat predsjednika Trumpa i vjerujem da su i on i njemu bliski ljudi imali priliku da, u međuvremenu, mnogo toga nauče. Dosadašnja imenovanjia za sada su dosta udaljena od očekivanja konzervativno-nacionalističkih snaga i u Evropi i u regionu. Vjerujem da je početno oduševljenje u srpskim nacionalističkim krugovima prilično splasnulo. 

Ako uporedite učinak dvije administracije - prve predsjednika Trumpa, a onda i ove predsjednika Bajdena - vidjećete značajno napredovanje i ojačavanje srpskog nacionalizma, ideologije ”srpskog sveta” i uopšte političkog uticaja Aleksandra Vučića na Balkanu tokom administracije još uvijek aktuelnog predsjednika SAD. Istovremeno, svi koji su, barem u Crnoj Gori, na izbor predsjednika Trumpa gledali kao na potop, morali bi se sjetiti da je, tokom njegovog prvog mandata, prvi put neko od američkih visokih zvaničnika posjetio našu zemlju. Govorim o američkom potpredsjedniku Mike Penceu i državnom sekretaru Mikeu Pompeu. To se nije dogodilo ni tokom mandata predsjednika Bidena, ni predsjednika Baracka Obame. Najznačajniji koraci u pravcu članstva u NATO, pa i samo učlanjenje Crne Gore, napravljeni su u vrijeme predsjednika Trampa. Predsjednik Trump je jednom možda grubo odgurnuo tadašnjeg premijera Duška Markovića, ali je Crnu Goru ugurao u NATO. Drugim riječima, administracija predsjednika Trumpa, pa i sam Trump, imali su razumijevanja za strateško ojačavanje pozicije Crne Gore. 

Administracija predsjednika Trumpa je Milorada Dodika stavila na ”crnu listu”.

Tako je. Istovremeno, Bidenova administracija nije učinila ništa na obuzdavanju Dodika. Čak bi se moglo reći da je Dodikova pozicija ojačala. Kako u bosanskohercegovačkom entitetu RS, tako i na nivou Federacije. U tom smislu, političke i društvene elite na Zapadnom Balkanu morale bi se preispitati i razmisliti o tome koliko su fatalistički stavovi o drugom mandatu predsjednika Trampa uopšte  utemeljeni. Ne bih se, kažem, iznenadio da dođe do određenih promjena u politici SAD. Naravno, uvijek može gore, ali dosta teško u odnosu na ono što je Zapadnom Balkanu učinila administracija predsjednika Bidena, tokom čijeg su mandata dodatno oslabili svi parametri stabilnosti i bezbjednosti, a ojačao uticaja srpsko-ruskih struktura.

Ima li osnova nada da će Richard Grenell imati toliko uticaja da nastavi politiku predsjednika Bajdena prema regionu?

Nema. Da je Richard Grenell imao utjecaja, formalno bi ga već dobio. Grenell je svoj uticaj ostvarivao pomoću pdređenih lobističkih struktura. Sam Vučić plaća više lobističkih kuća i u Washingtonu i u raznim evropskim centrima; napravio je nekoliko paralelnih struktura vezanih ne samo za državne institucije, već i za druge privatne inicijative i moglo bi se reći da mu taj dio posla veoma dobro ode. 

Utjecaj Vučića u regionu raste i destruktivne politike koje vodi najčešće ostaju bez sankcija od strane Washingtona ili struktura EU. Zapadni partneri odbijaju ili oklijevaju da reagaju, vjerovatno očekujući ekonomsku dobit unutar Srbije, ili onu vezanu za pojedice ili poslovno-lobističke grupacije. Primjer je ambasador Hill, ali i komesar Olivér Várhelyi, koji, srećom, više nije zadužen za Zapadni Balkan. 

Iako predsjednik Vučić nije sankcionisan za prošlogodišnji pokušaj terorizma u Banjskoj, grupa od pet zemalja EU nedavmo je ponovo glasala protiv otvaranja klastera 3 u pregovorima sa Srbijom. Šta to znači?

Utjecaj koji Vučić uspijeva ostvaruje ima granice preko kojih se teško prelazi. Slobodanu Miloševiću je u jednom trenutku, mislim da je to bilo 1998. godine, Zapad praktično dao odriješene ruke da ”uvede red”na Kosovu. UČK je tada tretirana kao teroristička organizacija. Jedini uslov koji mu je Zapad postavio bio je - bez civilnih žrtava. Međutim, Milošević se nije zaustavio na borbi protiv UČK, nego je, izazvaši novi konflikt, namjerovao da opet bude proglašen za ”faktora mira i stabilnosti”. Međutim, ta igra više nije funkcionisala i Milošević se brzo suočio sa posljedicama. Mislim da Vučić trenutno povlači slične poteze. Nedavni teroristički napad na infrastrukturu na Kosovu jedan je od njih. Naravno, detaljna istraga će pokazati o čemu je tačno riječ, ali mislim da se ovo početak kraja igre istovremeno ”i piromana i vatrogasca”. Negativan stav pojedinih zemalja EU o nastavku pregovora sa Srbijom samo je refleksija nezadovoljstva takvom Vučićevom politikom. Vučić bi, ako želi Srbiju u EU, morao da koriguje svoju politiku, ne samo prema Kosovu, nego i prema ostalim državama regiona. I u svojoj zemlji, u Srbiji, ima mogućnost da povuče važne poteze i da dozvoli razvoj demokratskih procesa. 

Čekajte! Pa, to onda ne bi bio predsjednik Vučić!

Vučić bi bio pametniji i političar i čovjek ako bi to uradio. Takođe, možda bi tako sebi napravio odstupnicu koja bi ga koštala mnogo manje od onoga što bi se možda moglo dogoditi u relativno bliskoj budućnosti, ne samo u regionu, nego prevashodno u Srbiji.