Pretabirili su Laka i Đuro sve od Goražda, preko Ljubljane, do Los Angelesa, Đurinog djetinjstva, dana u školskim klupama, prvim susretima sa gitarom i onim, za koja će se kasnije ispostaviti, da su bili sudbinski.

Tako smo iz razgovora i jedne ozbiljne ture umjetničke kritike o stvaračkom opusu Picassa, Renoira, Van Gogha, Braquea, saznali ko je čuveni “A sad speTakl” beskućnik iz Top liste nadrealista.

"Moj očuh je bio slikar, još uvijek imam dosta njegovih radova. Počeo sam živjeti sa njim kad sam imao 14 godina i odrastao u njegovom ateljeu. Odatle je počela ljubav prema umjetnosti i uz njega sam shvatio kako život u stvari nije toliko ozbiljan. On je bio frik, vjerovatno ga zapravo mnogi znaju - iz Nadrealista onaj lik koji izlazi iz kontejnera i kaže: “A sada speTakl!”, to je on", otkrio je Đuro i prisjetio se koliko je ovaj čovjek bio važan, ne samo za njega, već i za njegovu raju.

"Uvijek je pravio smicalice i to sam pokupio od njega, uvijek smo jedan drugog na neki način “smicali”. On je bio guru u našoj raji. Ako si primijetio, mi u Bombaj štampi jedni druge zovemo “mili”, on je počeo to. Kad mu se neko dopadne od moje raje, on mu kaže “mili” i na taj način dobiješ tu neku titulu. Tako su svi koji su svirali u Bombaj štampi postali mili i dan danas se međusobno tako zovemo", ispričao je Đuro Laki.

Kako je iz ratnog Sarajeva “bez dinara” otišao u Sloveniju, o cimerskim danima sa Lošom, poznanstvu sa Davidom Lynchom, o Draženu Ričlu, počecima sa Neletom, Zenom, Šiberom, ludilu koje je vladalo 80-ih, klaustofobiji, meditaciji, vojničkom grahu i scenariju koji ga je vratio u glumu, slušajte i gledajte u novoj epizodi podcasta Opet Laka na www.oslobodjenje.ba