Piše: Davor GJENERO (Al Jazeera)

Već je time kad je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić proglasio Đuru Macuta mandatarom za sastavljanje nove vlade u Srbiji postalo je jasno da je do kraja rastočio model parlamentarne vlade, definiran Ustavom Republike Srbije. No, kad su u javnost dospjeli pikantni detalji vezani uz Vučićev aranžman sa Zoranom Jankovićem, političarom koji je u Sloveniji najsnažnije povezan s rizikom od korupcije i ključnim čovjekom ruskog utjecaja u toj državi, pokazalo se da je zarobljenost države u Srbiji od strane trenutnog predsjednika daleko ozbiljnija nego što je na prvi pogled izgledalo. Osim toga, njegov plan preživljavanja autoritarnog režima do kraja njegovog mandata u martu 2027. godine, ali i nastavak djelovanja sustava barem do kraja izložbe Expo, koja počinje u maju 2027. godine i trajat će do augusta, pomno je osmišljen.

Zašto se za Jankovića bez sustezanja može reći da je snažno povezan s rizikom korupcije? Ambiciozna slovenska Komisija za sprečavanje korupcije, koju je tada vodio Goran Klemenčič, ugledni slovenski pravnik i poslije ministar pravosuđa, 2013. godine provjerila je podudaraju li se imovina i legalni prihodi ključnih političkih aktera iz tog vremena i utvrdila je kod obojice kandidata za premijera u to vrijeme – i predsjednika SDS-a Janeza Janše, i predsjednika Pozitivne Slovenije i gradonačelnika Ljubljane Zorana Jankovića – postoje ozbiljni nesrazmjeri između njihove imovine i legalnih prihoda. Za Janšu je taj nesrazmjer bio oko 210.000 eura i zbog toga se u jednom trenutku našao i osuđen, te na izdržavanju kazne, a nesrazmjer utvrđen kod Jankovića bio je impresivnih 2,4 milijuna eura, no on zbog toga nikad nije krivično odgovarao, niti mu je imovina oduzeta. Posljedica je da je godinu dana nakon otkrića, kad po njihovu mišljenju ništa nije riješeno, Komisija za sprečavanje korupcije kolektivno podnijela ostavku.

Pritom je irelevantno to što, nakon što je predsjednik Vučić objavio kako je razgovarao s gradonačelnikom Ljubljane o tome da on sada preuzme premijerski mandat, Janković ustvrdio da on ni nije državljanin Srbije.

Budući da je slovensko državljanstvo vjerojatno dobio ranih devedesetih redovnom naturalizacijom, postupkom koji ne predviđa pravo na dvostruko državljanstvo, za pretpostaviti je da se državljanstva Republike Srbije formalno odrekao, pa sada pred vlastima u Sloveniji ne smije govoriti o eventualnom srpskom državljanstvu.

Pravi razlog odbijanja Vučićeve ponude, po svemu sudeći, predstavlja to što Jankoviću do novembra iduće godine traje gradonačelnički mandat i on ga namjerava do kraja iskoristiti. Ipak, mandat mu završava na vrijeme da se početkom 2027. može eventualno kandidirati za predsjednika Srbije.

Vučić šalje SNS u likvidaciju

Što pokazuje da je predsjednik Vučić posve razorio ustavni poredak u Srbiji? U ustavnom modelu, doduše, postoji bitna razlika između političkog sustava u Srbiji i klasičnog modela parlamentarne vlade, jer Ustav Republike Srbije ne brani članstvo predsjedniku Republike u nekoj političkoj stranci. Dapače, ne brani mu niti to da bude i predsjednik stranke. Time što je postao predsjednikom Srpske napredne stranke (SNS), u vrijeme predsjedničkog mandata Tomislava Nikolića, Vučić je sebi otvorio put prema tome da se nakon prvog mandata Nikolića ne kandidira za još jedan mandat, nego da sebe kandidira za predsjednika republike i bez problema dobije mandat. Mjesta predsjednika SNS-a se odrekao tek kad se de facto odrekao i stranke, koju postupno šalje u likvidaciju, a svoju predsjedničku vlast namjerava ubuduće obavljati uz pomoć „pokreta za državu“.

Kad je Miloš Vučević postao predsjednikom SNS-a, barem formalno, bilo je sigurno da jednostavno mora postati i premijer, jer je logično da je predsjednik najveće parlamentarne stranke u sustavu parlamentarne vlade ujedno i premijer. Naravno, Vučević nikad nije bio premijer, kao što Skupština Srbije nikad, otkad je Vučić predsjednik, nije bila parlament u duhu sustava parlamentarne vlade, dakle tijelo iz kojeg proizlazi izvršna vlast i tijelo o čijem povjerenju vlada ovisi. Vlada nikad u uvjetima kakvi su u Srbiji, uz Vučića kao onog koji kontrolira parlamentarnu većinu, nije mogla biti kolektivno tijelo koje je nosilac izvršne vlasti, jer kao u (polu)predsjedničkom sustavu predsjednik koji kontrolira parlamentarnu većinu, ujedno je i nosilac izvršne vlasti. Vlada je u takvim okolnostima samo „izvršno vijeće“ koje se bavi tehničkim poslovima, a ne donošenjem političkih odluka i kreiranjem javnih politika. Javne politike i političko odlučivanje u rukama su predsjednika.

Kad je Vučević podnio ostavku na premijersku poziciju, bilo je logično očekivati da će se njegova ostavka odnositi i na predsjedničko mjesto u stranci, ali to se nije dogodilo, zato što ga Vučić ionako tretira kao „stečajnog upravitelja“ SNS-a, a svoju operaciju prenosi na „pokret za državu“. Imenovanje Đure Macuta, koji formalno nije član stranke, ali je dio sljedbe Aleksandra Vučića, početak je kraja SNS-a. S njim je još jasnije nego s Vučevićem, da on nikad ne može postati premijerom u pravom smislu riječi. Naime, u konsolidiranim demokracijama nije uobičajeno da, unatoč tome što većina njih slijedi francuski princip inkompatibilnosti članstva u predstavničkom tijelu i izvršnoj vlasti, za ministre, a kamoli za premijera, bude izabran netko tko nije svoju kožu izložio izborima. Macut je u vrijeme parlamentarnih izbora bio dio širokog kruga podržavatelja Aleksandra Vučića, ali nije kandidat za parlamentarnog zastupnika i logično bi bilo da u ovom mandatu niti ne može sudjelovati u izvršnoj vlasti. Drukčije je s konceptom „izvršnog vijeća“ ili onoga što američka politologija naziva „kuhinjskim kabinetom“ u predsjedničkom sustavu.

Paradoks Vučićevog modela

Sustav parlamentarne vlade, ustrojen po britanskom konceptu, zamišljen je tako da osigurava stabilnost u razdoblju od četiri godine između dva izborna ciklusa. Moguća je smjena šefa vladajuće stranke, izbor novog lidera većine i onda taj automatski, nakon što to formalno potvrdi monarh, postaje premijerom. Paradoks Vučićevog modela je da on do sada osigurava izvjesne izborne rezultate i nadzor Vučića nad većinom u Skupštini, ali da većina s velikom marginom nije bila dovoljna da se osigura politička stabilnost, nego je Srbija učestalo izlazila na prijevremene izbore.

Čini se da je sada s Macutom Vučićev cilj da bez izbora osigura funkcioniranje Vlade do kraja svog mandata, dakle u martu 2027. Ključan reper je Expo, kao veliki projekt pranja novca, koji počinje u maju te godine. Vučić do tada namjerava kontrolirati izvršnu vlast, po mogućnosti bez izbora.

Zanimljivo je da mu je ključni mlađi partner, Socijalistička partija Srbije (SPS) već dvaput bacio vrlo neugodne klipove. Prvo su od njega tražili da u krizi preuzme premijersko mjesto, čime bi se stvorili preduvjeti za raspisivanje predsjedničkih izbora, jer bi Vučić morao podnijeti ostavku na poziciju predsjednika. Time bi se stvorila situacija nalik onoj 2000. i izbornom srazu Milošević – Koštunica, što je bio najefikasniji način za početak prijenosa vlasti. Ako bi na primjer sada na predsjedničkim izborima pobijedio rektor Vladan Đokić, on bi bio u prvom trenutku tek „britanska kraljica“, ali bi u narednom razdoblju počela dekonstrukcija Vučićeve samovlasti i priprema za stvarno kompetitivne izbore.

Druga zanimljiva ponuda koja je došla iz SPS-a je kombinacija Branka Ružića o tome da bi socijalisti trebali u vladu ući po modelu Demokratskog saveza Mađara Vojvodine: sa državnim tajnicima i direktorima javnih poduzeća, ali bez ministara. U kombinaciji sa skanjivanjem SPS-a oko ulaska u Vučićev pokret, to je jasan signal o alternativnoj strategiji te stranke.

Autoritarna uzurpacija svih izvoda vlasti

Ukratko, politički sustav u Srbiji sada funkcionira tako da je posve jasno kako se ne radi o parlamentarnom, pa niti o (polu)predsjedničkom sustavu, nego je na djelu otvorena autoritarna uzurpacija svih izvoda vlasti. Očito je što je okvir Vučićevih prioriteta. Najvažnije mu je očuvati moć i sustav bez konkurencije do marta 2027, kad mu ističe predsjednički mandat. Pitanje je, međutim, može li u tome uspjeti s operacijama, poput imenovanja premijera iz šešira, koji bi trebao kupiti kakvu takvu stabilnost, u uvjetima kad je socijalna dinamika pokrenuta studentskim i građanskim protestima, kad je opozicija još uvijek previše slaba da bi mogla odigrati ikakvu relevantnu ulogu u onome što je ostalo kao privid parlamentarnog života, a kad su unutar vladajuće koalicije započeli procesi u kojima iskusni Vučićevi partneri iz SPS-a očito traže način što bezbolnije „tranzicije”.

Sve sad ovisi prije svega o građanskom društvu u Srbiji, a kako modelirati daljnji otpor autoritarnom režimu bit će lakše odlučiti sada kad je Vučić otvorio svoje karte i definirao i ključni cilj – ostanak u poziciji apsolutne vlasti do marta 2027. godine, ali i ono što je najosjetljivije u protudemokratskim sustavima – izlaznu strategiju koja bi mu omogućila zadržavanje određene društvene moći, ali prije svega izbjegavanje sankcija, nakon isteka tog roka.

Dakle, ključni džoker u Vučićevoj hazardnoj igri nije Đuro Macut, nego je to Zoran Janković. Čudno, ali tu je kartu Vučić rano potegnuo iz rukava.