Dok je Vučić najavljivao kraj, građani su mu 15. marta odgovorili najvećim protestom u savremenoj historiji Srbije, pomjerivši granice i planove režima. Pokušaji vlasti da uguši pobunu zvučnim topovima, pritiscima i kontramitingom završili su se praznim ulicama, polupraznim autobusima i demonstracijom nemoći.

„U subotu, 15. marta, država će odsvirati kraj“, poruka je koju je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić iz dana u dan ponavljao uoči skupa u glavnom gradu Srbije, pokušavajući na taj način obeshrabriti pobunjene građane da dođu u Beograd.

Ovakve najave, koje su između ostalog služile Vučiću da prikrije vlastiti strah od naroda koji je protiv njega, nisu demotivisale ljude – naprotiv, prijestonica Srbije je tog 15. marta svjedočila najvećem protestnom skupu ikad.

Foto: Vladislav Mitić/Nova.rs

Nije uspio ni plan vlasti da vještački izazove incidente na protestu uprkos velikom broju ljudi u crnom koji su se tog dana okupili u nekadašnjem Pionirskom parku, a danas „Ćacilendu“.

Svjesni njihovog prisustva, ali i namjera, donesena je odluka da se centralni skup, prvobitno planiran da se održi ispred Skupštine, pomjeri na Slaviju. Na taj način „ćaciji“ su ostali bez svrhe, a građani su osujetili režim u namjeri da proteste prikaže kao nasilne.

Foto: Filip Krainčanić/Nova.rs

Pritisnuta uza zid, vlast je upotrijebila posljednje raspoloživo (zvučno) oružje, nastojeći tako da rastjera demonstrante i izazove paniku.

Scene na kojima se vide prepune beogradske ulice, ali i snimak napada na građane ubrzo su počele da se šire van granica Srbije, pa su tako u svijet poslane dvije slike – jedna na kojoj su ujedinjeni građani koji su ustali protiv korupcije i kriminala u državi i druga na kojoj je prikazana vlast koja je udarila na vlastiti narod.

Uslijedili su dani u kojima su predstavnici države pokušavali uvjeriti javnost da ne vjeruju vlastitim očima, govoreći kako „nikakav zvučni top“ nije upotrijebljen, dok je predsjednik Vučić u prethodnih mjesec dana u više navrata proglašavao „pobjedu nad obojenom revolucijom“.

I pored svega – protesti su nastavljeni.

Svi fakulteti, uprkos pritiscima koji se konstantno vrše na studente i profesore, i dalje su u blokadi. Širom Srbije održavaju se skupovi na kojima građani iznova izražavaju nezadovoljstvo stanjem u državi i vlašću koja gazi njihova elementarna ljudska prava, a primjetno je i veće saglasje među opozicionim strankama.

Da Vučić apsolutno nije taj koji može da „svira kraj“, smatra u razgovoru za „Novu“ Igor Avžner, stručnjak za medije i komunikacije.

Igor Avžner (Foto:Dragan Mujan/Nova.rs)

„On je učesnik u cijelom ovom protestu, a sudija je narod i sudija će biti izbori do kojih mora doći. Ali ne izbori po Vučićevim uslovima, već onima koje je dao ODIHR i koji su normalni u svim demokratskim državama svijeta“, naglašava Avžner.

Prema njegovim riječima, predsjednik Srbije u ovom trenutku pokušava motivirati svoje centralno biračko tijelo koje se, kako ističe, sužava.

„Da sam na njegovom mjestu, ne bih bio zadovoljan onim što postižem. Da li je on zadovoljan – ne znam. On svojom komunikacijom pokušava homogenizirati to tijelo koje ga podržava, a s druge strane stvara dodatni motiv ljudima da se pobune – i to ne samo onima koji su protiv njega, već i apstinentima i onima koji su u proteklom periodu bili bliži njegovoj opciji“, smatra Avžner.

Sunovrat nekada nedodirljivog vođe i krah pred svojima

U međuvremenu, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, kao odgovor na 15. mart i najveći protest kojem je Srbija ikad svjedočila, pokušao je odgovoriti svojim „Svenarodnim saborom“.

Centralne ulice u Beogradu bile su zatvorene na tri dana, a po završetku naprednjačke manifestacije ulice u neposrednoj blizini Skupštine ostale su neprohodne za saobraćaj.

Štaviše, „Ćacilend“ je počeo da se širi iz Pionirskog parka ka državnom parlamentu – postavljeni su šatori na ulici, što je izazvalo revolt dijela građana.

Aleksandar Vučić Foto: Antonio Ahel/ATAImages

Na pitanje da li ovakvim potezima Vučić i njegova vlast dodatno motiviraju i podižu borbenu gotovost pobunjenih građana, Avžner kaže da on zaista širi tijelo koje je nasuprot njemu.

„Ali to nije isto kao podizanje borbene gotovosti. Za nju je zadužena strana koja je protiv njega. On ih svojim postupcima motivira da budu na drugoj strani, a za ‘pumpanje’ je zadužen neko drugi. Siguran sam da studenti nisu jedini koji bi to trebali raditi i da je neophodno jedinstvo svih faktora koji su protiv ovakve korumpirane vlasti“, zaključuje Avžner.

A što se utisaka sa skupa tiče – ponovo je upregnut kompletan državni aparat kako bi se izvršio pritisak na zaposlene u javnom sektoru da „bukiraju“ mjesto u autobusu za Beograd, ograđena je prijestonica, dijelile su se dnevnice, prijetilo se onima koji razmišljaju da li da krenu na put, pekle su se pljeskavice i kobasice na ulici u smiraj vaskršnjeg posta, pisala su se pisma predsjedniku.