Ovo je priča o Josipu Bukalu, sjajnom nogometašu Željezničara koji je obilježio jednu epohu. Prisjetimo se legendarne postave Željezničara iz šampionske 1972. godine. Nije to bilo kao danas – tada su sastave napamet znali i vrapci i djeca, dakle: Janjuš, Kojović, Bećirspahić, Bratić, Katalinski, Hadžiabdić, Jelušić, Janković, Bukal, Sprečo i Avdija Deraković zvani Tica sa brojem 11.

Klupe su tada uglavnom grijali Željko Rodić, Nusret Kadrić, Džemaludin Šerbo, Hajrudin Saračević i Fahrija Hrvat. Vodio ih je harizmatični trener Milan Ribar koji je sa tom ekipom Želje 1970. zauzeo 4. mjesto u ligi bivše države, godinu kasnije bili su viceprvaci, da bi 1972. godine eksplodirali igrački i ostavili iza sebe „veliku četvorku“ i još nekoliko jakih timova iz tadašnje Prve lige…

Josip Bukal (Okešinec, 15. novembar 1945 – Sarajevo, 30. august 2016). Legenda sarajevske Grbavice i miljenik Željine raje. Nenadmašni Ivo Tomić ili Mirko Kamenjašević ostajali bi zatečeni vlastitim rimovanim dosjetkama i biserima u legendarnim radio prenosima – nema više ni legendarnog Željinog centarfora Josipa Bukala! Kakve je samo golove davao! Neponovljive, kolosalne. Znao je i sa centra povući slobodnjak, nije mjerio udaljenost od gola. U nogama je imao dalekometnu haubicu, piše Dnevno.hr.

Udarac mu je bio razoran

Nakon dugog zaleta slijedio bi gromovit i razoran udarac, dok golmani često nisu ni stigli ruke podići, a lopta bi se poput topovske granate zabila u mrežu. Puno je takvih golova dao Josip Bukal.

Kada bi Branimir Jelušić, nadimkom Feler, centrirao s desnog krila, Bukal bi čekao u šesnaestercu i redovno zakucavao loptu u mrežu. Šta reći o nogometnim čarolijama Edina Spreče koji je znao dati gol padajući na ruke, pa petom preko glave poslati loptu u mrežu?

Iz te generacije sedmorica su preselila u vječnost – nema više Kojovića, Bećirspahića, Bratića, Katalinskog, Jankovića, Derakovića i Josipa Bukala. Rat, egzistencijalna nesigurnost ili nešto još gore – uzeli su svoj danak. U ratnoj 1992. godini Bukal bi na biciklu, pod granatama i snajperima, razvozio sarajevsko Oslobođenje po naselju Dobrinja da bi nešto zaradio… i preživio.

Rođeni su prerano

Rodili su se u pogrešno vrijeme. Prerano. Danas bi u vrećama nosili premije i transfere. No, ostalo nam je vječno nogometno blago i sjećanja na neponovljena nogometna vremena kada su mreže tresli Zambata, Bukal, Hasanagić, Nadoveza… Nema više takvog nogometa, nema više takvih golgeterskih „ubica“! Njima za gol nije trebalo deset prilika. I nije tačno da je tadašnji nogomet bio spor – bilo je itekako brzine i trke. Nogometne tehnike napretek, uz obilje nezaboravnih golova. Nogometni znalci i golgeteri ostaju za sva vremena. Jedan od njih bio je Josip Bukal.

Nogometaš se rađa, ne postaje se u teretani. Ima nogometnih štrebera i tatinih sinova, ali nasuprot njima – rođeni nogometaši, koji loptu udaraju drukčije… A Josip Bukal bio je rođeni nogometaš.

Ovako je govorio sarajevski radio-reporter Mirko Kamenjašević u jednom prijenosu iz Crvenke: „Dug zalet Bukala, oštar udarac – i lopta je, dragi slušaoci, prohujala preko gola i preko mađarske granice!“ Ili bi lopta nakon njegovih projektila „završila na Trebeviću“…

Mogao je šutnuti jako daleko

Bukalove komšije iz sarajevske ulice Augusta Cesarca, današnje La Benevolencije, tvrdile su da je Bukal bez problema mogao preko zgrade šutnuti loptu na drugu stranu Miljacke!

Da. Takav je bio Bukalov nogomet. Uz navijački slogan – Mujo kuje, Bukal razvaljuje! Kako li je tek Željo u posljednjoj utakmici te šampionske 1972. godine protiv Partizana na stadionu JNA u Beogradu – razvalili su Partizan 4:0! I opet je Bukal bio u glavnoj ulozi.

Silovito, moćno, gromovito i razorno punio je protivničke mreže.

Odigrao je 464 utakmice za Želju i postigao 327 golova, za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 24 utakmice i dao 10 golova. Bio je najbolji strijelac Kupa UEFA 1974. godine sa 12 golova. Posve sigurno – imao je najjači udarac na svijetu. Roberto Carlos ga je podsjećao po silini udarca, kao i nekada Nikezić iz Vojvodine. Ali Jozin udarac bio je nešto neviđeno. Loptom je rušio i golove, doslovno – stative. A kako je bilo onima u živom zidu ili golmanima, uglavnom je jasno.

Nakon brojnih pobjeda, golova i slomljenih vratnica, nakon snajpera i granata u ratnom Sarajevu, prije devet godina ga je dočekala smrt – jedini protivnik koji nikad ne promašuje.