Toliko je naša moralna propast ogoljena u ovom slučaju da ne postoje prave riječi kojima bi se ona opisala. Zato su i riječi koje slijede u nastavku samo nedovoljan pokušaj u tom pravcu te ih tako treba i razumjeti.

U vezi slučaja "Vijadukt" svima je ovdje u BiH sada poznato, a to je i objavljeno 2017. godine, u Službenom glasniku BiH broj 54/17, da je te godine zaključen ugovor između Savjeta ministara BiH i Vlade Republike Srpske, koju je zastupala tadašnja premijerka Željka Cvijanović koja i danas čini ključnu polugu vlasti u Republici Srpskoj, piše pravni ekspert Milan Blagojević prenosi BN.

Tim ugovorom Vlada Republike Srpske se pravno valjano i, kako stoji u ugovoru (član 4. ugovora) bezuslovno obavezala da će u slučaju "Vijadukt" isplatiti, u roku određenom arbitražnom odlukom, sve novčane iznose (uključujući i naknadu štete, odnosno izmaklu dobit sa kamatom) koje bi na osnovu konačne arbitražne odluke slovenačkom "Vijaduktu" bila dužna isplatiti BiH.

Zašto je takvu obavezu prihvatila Vlada Republike Srpske takođe je poznato - zato što je do arbitražnog spora i arbitražne odluke došlo na osnovu odluke o koncesiji i koncesionog ugovora iz 2004. godine, u kojima su strane bile samo Republika Srpska i "Vijadukt".

Drugim riječima, BiH nije dodijelila tu koncesiju niti je sa "Vijaduktom" zaključila koncesioni ugovor.

Zbog toga je toliko jasno da sada, poslije arbitražne odluke, Republika Srpska na osnovu navedenog ugovora između nje i Savjeta ministara BiH iz 2017. godine ima pravnu i iz toga izvedenu moralnu obavezu i odgovornost da bezuslovno plati sve novčane iznose dosuđene "Vijaduktu" konačnom arbitražnom odlukom Međunarodnog centra za rješavanje investicionih sporova u Vašingtonu.

Nažalost, aktuelna vlast Republike Srpske neće da ispuni tu obavezu, već je sada prebacuje na BiH, u čemu i jeste suština njenog pravnog i moralnog sunovrata.

Da se razumijemo, isti sunovrat bi postojao i kad bi se recimo Federacija BiH, ili BiH, ponašale kao što se sada ponaša Republika Srpska, ali to do sada nije bio slučaj pa je zato ovdje riječ samo o Republici Srpskoj.

Osim tog sunovrata, ovaj problem ima i još dvije dimenzije.

Jedna je krivičnopravna, jer kada se poslije svega rečenog izbjegava ispunjenje navedenih jasnih pravnih obaveza, onda oni koji zvanično vladaju Republikom Srpskom i koji imaju moć da narede (i naređuju) da Srpska ne izvrši svoju obavezu po ugovoru iz 2017. godine, oni time čine krivično djelo, i to u najmanju ruku zloupotrebu službenog položaja.

Nažalost, sva ovdašnja javna tužilaštva ćute o svemu tome, kao što ćute sve vrijeme od 2004. godine i o dodjeli koncesije od strane Republike Srpske firmi koja nije imala iskustva u oblasti za koju je dobila koncesiju niti je imala radnika, novca i čega sve ne.

Ali, pored ćutanja javnih tužilaštava, ima još jedno ćutanje koje zabrinjava. To je ćutanje Pravobranilaštva BiH.

Prema Zakonu o Pravobranilaštvu BiH (član 13. stavovi 2 i 13) ono je nadležno da vrši poslove pravne zaštite imovine i imovinskih interesa BiH i da, na vlastitu inicijativu, preduzima pravne radnje i sredstva radi ostvarivanja te funkcije.

Dakle, na osnovu ovih zakonskih odredaba Pravobranilaštvo BiH ne mora da čeka u slučaju "Vijadukt" da BiH plati toj slovenačkoj firmi novčani iznos iz arbitražne odluke navedenog Centra u Vašingtonu, pa da onda u ime BiH podiže regresnu tužbu protiv Republike Srpske i traži da se BiH za isplaćeni novac regresira od Republike Srpske.

Umjesto toga Pravobranilaštvo BiH već sada ima pravo i obavezu da na osnovu Zakona o Pravobranilaštvu BiH, Zakona o obligacionim odnosima i na osnovu navedenog ugovora iz 2017. godine, u ime BiH tuži Republiku Srpsku zbog neispunjena njene obaveze iz tog ugovora te da tom tužbom zahtijeva od nadležnog domaćeg suda ne samo da na osnovu tog ugovora obaveže Srpsku na ispunjenje te njene obaveze, već i da do donošenja pravosnažne presude donese mjeru obezbjeđenja kojom će Srpskoj biti zabranjeno raspolaganje svim njenim novčanim sredstvima, kako bi se na taj način spriječio odliv njenog novca, a time i onemogućavanje izvršenja njene obaveze prema BiH po ugovoru iz 2017. godine i sudskoj presudi.

Značaj ovakvog postupanja je u tome što kada sud donese presudu kojom usvaja tužbeni zahtjev BiH, a mora ga usvojiti jer je utemeljen na pravno valjanom ugovoru iz 2017. godine, onda vlast u Republici Srpskoj ne bi mogla izbjegavati plaćanje, kao što čini sada u Savjetu ministara, već bi morala postupiti po presudi, jer neizvršenje sudske presude predstavlja krivično djelo.

Nažalost, Pravobranilaštvo BiH, izgleda, sve ovo do sada samo nijemo posmatra, čime saučestvuje u našem moralnom sunovratu.