Piše: MAJA RADEVIĆ

Bilo je kišno sarajevsko poslijepodne (ili da budemo precizniji, istočno-sarajevsko) kada je Z. sa još dvojicom kolega stigao na kapiju Administrativnog centra Vlade Republike Srpske sa namjerom da privede Milorada Dodika. Njih trojicu, dugogodišnje, iskusne inspektore Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), na kapiji je dočekala znatno brojnija, naoružana Žandarmerija RS-a i odmah im dala do znanja da tu kapiju neće preći, a kamoli doći do najpoznatijeg „bjegunca od bh. pravosuđa“ da mu uruče nalog Suda Bosne i Hercegovine za privođenje.

Razgovor između kolega iz SIPA-e i pripadnika MUP-a Republike Srpske trajao je svega nekoliko minuta, a zabilježile su ga i medijske ekipe na licu mjesta. Kao čovjek sa iskustvom u operativnim akcijama visokog rizika, Z. unaprijed zna da od privođenja Milorada Dodika baš u tom trenutku i na takav način, nema ništa. Z. dobro poznaje zakon, a po zakonu Specijalnu jedinicu SIPA-e na zadatak može poslati samo njegov direktor, ali direktora nema, on je podnio ostavku, a niko ga nije zamijenio... Ipak, njegovi nadređeni su ga ovog tmurnog popodneva poslali da pokuša provesti praktično nemoguć zadatak i koliko-toliko „spasi obraz“ Agencije koja već skoro dva mjeseca nema nikakav ozbiljan plan kako da privede entitetskog predsjednika koji je izvršio državni udar, i Z. je svjestan da se ta nezahvalna misija mora obaviti.

UNIFORME RATA I MIRA

Dok iz neposredne blizine gleda u do zuba naoružane specijalce u prijetećim crnim uniformama i sa šljemovima na glavi koji štite Milorada Dodika od hapšenja, i koji mu pristojno, ali odlučno objašnjavaju da je njegova misija unaprijed osuđena na propast, Z. nervozno žvaće žvaku. U sjećanje mu dolaze slike nekih uniformi pred kojima je stajao prije tridesetak godina, nije to tako davno bilo, kada je i sam nosio drugačiju uniformu i morao braniti svoj grad, državu i porodicu... U to vrijeme Z. je bio skoro dijete, sjećaju se njegovi bivši saborci, ali se, kažu, nije nimalo dvoumio kada je trebalo uzeti pušku i braniti svoj grad. Rat mu je donio odrastanje preko noći, epitet heroja i istinskog patriote, jedno teško ranjavanje, više bolnih sjećanja i bolest od koje se jedva oporavio, ali Z. je čvrsto vjerovao da će nakon svih tih nevolja živjeti u državi, dobroj, pravednoj i mirnoj, u kojoj su svi jednaki pred zakonom i gdje više nikad niko neće pomisliti na rat.

Dok gleda u do zuba naoružane specijalce ispred Administrativnog centra Vlade RS u Istočnom Sarajevu, a njegove kolege inspektori iz SIPA-e mu pogledima „išarete“ da je vrijeme da se mirno i nedostojanstveno povuku s tog mjesta, Z. se pita kakva je to država u kojoj Sud izda naredbu da moraš uhapsiti visokopozicioniranog političara, a onda te u „visokorizičnu akciju“ pošalju samo s fasciklom u ruci, dok nasuprot tebi stoje policajci u punoj ratnoj opremi. Razmišlja je li to ta država za koju se vrijedilo boriti i ugroziti vlastiti život i je li u takvoj zemlji trebalo ostati, država koja svjesno i sistemski, pune tri decenije, ponižava i ismijava svoje građane - bolesne, radnike, penzionere, studente, i inspektore Državne agencije za istrage i zaštitu. Misli o tome kako baš moraš biti vješt manipulator pa dovesti čak i jednog policajca do takvog mentalnog stanja da prestane vjerovati u institucije, sistem, zakone i čarobne bagere kojima će neko preko noći pomesti svo korumpirano, huškačko, političko smeće koje se gomilalo svih ovih godina, i odjednom učiniti da se probudimo u lijepoj, modernoj, funkcionalnoj zemlji Europske unije. Misli kako smo se u ratu znali smijati, a sad se na ulici više niko ne smije.

Z. iz iskustva zna da bi tih 20-ak Dodikovih „specijalaca“ koji su na svoje uniforme ponosno okačili simbole Srbije veoma brzo ustuknuli pred jednom malo bolje opremljenom i brojčano nadmoćnijom jedinicom SIPA-e i položili oružje. Zna to i Milorad Dodik, i zato cijelu tu besanu noć provodi kao zatočenik „svoj na svome“ u zgradi Vlade RS, pitajući se sa zebnjom šta ga čeka kad jedanput ipak bude morao izaći iz te zgrade kako bi se vratio u svoju prijestolnicu Banja Luku.

REŽIMSKO (RAZ)OTKRIVANJE

Ono što Z. u tom trenutku ne može znati je da će iste te večeri baš on biti glavna tema režimskih medija u Republici Srpskoj, koji će ga crvenom bojom zaokružiti na snimcima i fotografijama i iznova pretresati njegovu ratnu prošlost u kojoj Tužiteljstvo BiH, i pored višegodišnje istrage, nije moglo naći nijedan čvrst argument i dokaz koji bi ga doveo na optuženičku klupu. Bavit će se njegovim likom i djelom i sam Milorad Dodik te večeri na press konferenciji, blijed i zabrinut, dok iz sebe crpi posljednje atome prijetvorne hrabrosti i uvjerava samog sebe, pa onda i građane entiteta kojim suvereno vlada da je on, njihov prkosni predsjednik, na sigurnom i da zakoni ove države za njega ne važe. U odbranu Z. i njegovih kolega stat će, iznenađujuće, jedino Ured visokog predstavnika, koji oštro osuđuje otkrivanje identiteta pripadnika SIPA-e u pojedinim medijima i podsjeća te iste medije, one koji su u vjernoj službi političke propagande, na „standarde profesionalnog novinarstva”.

Na kraju čitave drame koja zapravo i nije bila drama, nego farsa, Z. samom sebi kaže da je to bio samo još jedan stresan dan na poslu. Bilo je i puno gorih dana, uvjerava sebe, s neodređenim osjećajem da je postao talac jedne beskrajne nepravde u vlastitoj zemlji.

Te noći Z. sanja o novom planinskom vrhu koji će osvojiti. Do sada se popeo na puno takvih planina. Samo kada je gore, na par hiljada metara nadmorske visine, osjeća da može slobodno disati.