Oni nešto stariji još uvijek se sjećaju morbidne priče s početka opsade Sarajeva, kako Bošnjaci lavove u zoološkom vrtu hrane srpskom djecom iz Sarajeva. Autor tih morbidnih tvrdnji bio je novinar Risto Đogo, jedan od najvećih medijskih promotora zla u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Danas svjedočimo medijskim napisima o srpskim mališanima u Hrvatskoj koje poglavar SPC Porfirije vodi da hrane foke.

No, mnogo je opasnije ono što je Porfirije izgovorio pred ruskim diktatorom Vladimirom Putinom, a tiče se i Bosne i Hercegovine.

-Treba istaći da smo vam zahvalni na vašoj podršci i stavu u vezi s Kosovom i Republikom Srpskom, a naravno i Crnom Gorom – i tamo je naš narod, naša Crkva. Znate vrlo dobro da bez vaše podrške i podrške Kine, ne znam šta bi bilo s Kosovom. Za Vaskrs sam bio tamo, služio sam patrijaršku službu – to je prestoni grad Srpskog Patrijarha. Molimo vas da ostanete na toj poziciji i učinite sve što je moguće. Jer – nezavisno od politike, nezavisno od ljudi, od vesti koje imamo – bez Kosova i bez Republike Srpske, mogu reći, srpski narod je bez perspektive, poručio je Porfirije.

Prenio je Putinu pozdrave Aleksandra Vučića.

-On vam šalje pozdrave i rekao mi je da će 9. maja biti ovde, bez obzira na okolnosti u Evropi i drugde. Naš stav u vezi s Kosovom, Republikom Srpskom i Crnom Gorom, smatram i osećam da zavisi i od stava Ruske države, Ruske Federacije na globalnom nivou. Moja želja, i želja većine u našoj Crkvi, jeste da u budućnosti, ako dođe do novog geopolitičkog pregrupisavanja, budemo bliski tom ruskom okruženju, rekao je on.

Porfirije je masovne studentske demonstracije u Srbiji protiv Vučićevog režima nazvao „obojenom revolucijom“, baš kako je to nebrojeno puta do sada učinio i predsjednik Srbije.

Politolog Davor Gjenero komentirao je za „Slobodnu Bosnu“ istup patrijarha Porfirija u Moskvi, ali i odgovor srbijanskih studenata koji je nakon svega uslijedio.

-Nitko do sada nije tako jasno objasnio što je značenje Ruskog i Srpskog svijeta, kao što su to u Moskvi, pred tamošnjim totalitarnim vladarom Vladimirom Putinom učinili Prvoslav Perić (Porfirije) i njegov učitelj, mračni Mirko Bulović (Irinej). Prostodušni Perić priču je otvoreno sveo na geopolitičku transformaciju svijeta, kojoj se on nada, zahvaljujući proxi ratovima što ih je njegov domaćin Putin pokrenuo protiv Europske unije, a za sada je osnovica tog proxi ratovanja Rusije protiv demokratske Europe, opća invazija Rusije na Ukrajinu.

Nitko drugi, pak, nije tako jasno razotkrio značenje tog mračnog dodvoravanja dvojica koji se predstavlja kao navodna duhovna elita, od niških studenata koji su svoj akribični tekst završili poučnom rečenicom: „Crkva ne propada kada je napadaju, već kada je vode nedostojni. Neka svako sam bira strane, mi smo izabrali istinu“. Nikoga, međutim ne treba čuditi to koju je stranu izabrala organizacija što je u Moskvi precizno nazivaju „Crkvom Srbije”.

Organizacija tako skromne duhovnosti, kakva je tradicionalno ta Crkva Srbije, nije niti mogla derivirati drugo kao svoju elitu, nego ovu dvojicu što su otišli Hazjajinu Putinu pohvaliti se kako su u dobrim odnosima sa autoritarnim vladarom Srbije i kako mogu jamčiti da će on biti priveden na Putinov „kontramiting” 9. maja, kad se u slobodnom svijetu obilježava Dan Europe.

Malo je tako dobrih vijesti, kao ta da je mlada intelektualna elita Srbije prozrela prevaru državne crkve, što ju zastupaju ti Perići i Bulivići, kao duhovni komesari Aleksandra Vučića i vazali Putina i njegovog podložnika Vladimira Gundjajeva (Kirila). Studenti su shvatili da su sve institucije države i društva u Srbiji razorene, a da je posao njihove generacije da postepeno izgrade racionalnu državu i racionalno društvo. Sekularna država je očito vrijednost koju zastupaju, nasuprot Vučiću i njegovim državnim svećenicima, koji sekularizam smatraju najvećim grijehom. Iz sekularnog okruženja, vjerojatno će jednom proizaći i racionalne državne institucije, i institucije građanskog društva, pa i Crkva kao duhovna organizacija, a ne instrument produljene represije države.

Studenti u Srbiji djeluju u za njih nepovoljnom okruženju, a svi se mogu samo čuditi otkud mladoj generaciji, ponikloj iz razorenog društva, tako snažan demokratski instinkt i, čini se, relevantno znanje o društvu, što ga iskazuju. Zato zaslužuju golemo poštovanje svih onih kojima su demokracija i racionalne institucije države i društva na srcu. Poštovanje im duguju i oni koji pripadaju korpusu Pravoslavne crkve u Srbiji, a koji žele da njihova Crkva bude institucija demokratskog građanskog društva, zaključio je Gjenero.

(M.I.)