Piše: Dragan BURSAĆ (CdM)

“Osam hiljada ubijenih. Žena. Staraca. Djece. Zaklanih, zapaljenih, bačenih niz litice, probodenih bajonetima. To je, dakle, junak srpske crkve četnik Pavle Đurišić. A ako bolje pogledate – nije da je Joanikije nešto omašio. Precizno i jasno – upravo zato ga i veliča i crkvu mu osvještava. Nema tu greške.”

Zamislimo scenu. Helikopter trese jaja nad Lijevčem poljem, a u njemu – ništa manje nego mitropolit Joanikije Mićović, preosvećeni zaštitnik svetosavske ideologije. Spušta se kao nadnaravno biće iz eterskih visina da na zemlji bosanskoj nešto navodno oprosti četničkom koljaču Pavlu Đurišiću. Tačnije, da ga uzdigne u red svetih mučenika, pa još i junaka “nepobjedivog karaktera”.

A koga to mitropolit uzdiže?

Pa eto, kažem, Pavla Đurišića. Čovjeka koji je lično raportirao Draži Mihailoviću da je u jednoj od akcija:

„…potpuno uništen muslimanski živalj, bez obzira na pol i godine starosti… oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i djece.“

Osam hiljada. Žena. Staraca. Djece. Zaklanih, zapaljenih, bačenih niz litice, probodenih bajonetima. To je, dakle, junak srpske crkve Pavle Đurišić. A ako bolje pogledate – nije da je Joanikije nešto omašio. Precizno i jasno – upravo zato ga i veliča. Nema tu greške.

Jer u ovoj verziji sektaškog svetosavlja – svetac postaješ kad zakolješ dijete s pogrešnim prezimenom. Ne vjerujete? Eno vam popa Mace-sveca dabome!

Da, taj Pavle Đurišić klao je po Pljevljima, po Čajniču, po Foči, po cijeloj istočnoj Bosni. Po svakom selu koje je smetalo velikosrpskom snu, a bilo je nadohvat četničke kame. U ratnim izvještajima, bez imalo stida, brojao je leševe kao da prebrojava ovce. Pun ponosa. Onda kad je imao vremena između “junačkih” okršaja, palio je kuće i ubijao nejač. U pauzama junaštva – masakrirao bošnjačku djecu.

I sad, osamdeset godina kasnije, mitropolit crnogorsko-primorski ili bolje kazati helikopterski-Joanikije, koji se još nije otrijeznio od susreta sa bjeguncem Miloradom Dodikom i izgleda da su mu se tada otvorile sve čakre, liturgijski mu u Razboju kod Srpca – diže crkveni hram.

Ne metaforički.

Fizički. Crkvu mu zida! Ne Dodiku, nego Đurišiću, a može komotno i Dodiku.

A sve se to dešava u entitetu koji se zove “Republika Srpska”, uz prisustvo crkvenih, državnih i parapolitičkih elita: Dodika, vladika, sektaša, savjetnika, povjesničara amatera i sakupljača “srpskih kostiju” na baterije. Svi u horu pjevaju o “junaštvu”, dok neimenovana trupla bošnjačkih mališana odzvanjaju između redova laži.

Joanikije, ne zaboravimo, govori o četnicima koji su, pazite sad, bježali pred “komunističkim nožem”. A gdje su to bježali? U naručje Pavelića! U ustaški zagrljaj!

Ali eto, Joanikije i to obrće. Pa su četnici “nositelji narodnog duha, pokretači ustanka i borci za slobodu”. Slobodu od čega? Od antifašizma, slobodu za genocid.

I sad ćemo se, kaže Joanikije, “pokajati”. Kako? Tako što ćemo prvo rehabilitovati koljače, pa onda “popisivati sve žrtve” – ali, pazite, najviše one koje su ubili komunisti, a ne one koje su zaklali Joanikijevi ideološki očevi u četničkoj uniformi.

To nije pokajanje, Joanikije. To je crkveni marketing genocida i mapa puta srpskog sveta.

To nije liturgija. To je satanistički obred u mantiji kod Dodika na domjenku.

To nije crkva. To je spomenik zločinu!

A što je najgore – u ovome više nema zabune. Nema neznanja. Sve je dokumentovano. Đurišićeve riječi su ostale crno na bijelo zapisane u istoriji. On je sam, vlastitom rukom, potpisao svoju krvavu povijest. A vi, mitropolite, stavljate krst iznad te grobnice – ne da bi oprostili, već da bi slavili.

Zato neka se zna – ova crkva u Razboju kod Srpca nije dom vjere. To je mauzolej fašizma. Hram za novog parasvetitelja Pavla Koljača.

I neka se zapamti dobro – neće ova sramota ostati vječno u tišini. Jer, makar u pisanju, u glasu, u istini – ta djeca iz Pljevalja, Foče, Čajniča, ta silovana i poklana nejač – imaće svoj grob. Ako već ne u zemlji, onda u riječima i pamćenju.

A ti, Joanikije Mićoviću, samo ti nastavi. Liturgije, helikopteri, osveštavanja. Ali znaj: svaki tvoj metar puta prema “duhovnoj vertikali” vodi ravno u četnički mrak i pakao bez Boga i bez ljudi.