Biti na Maksimiru tog 13. maja 1990. godine bila je stvar časti za svakog Purgera koji navija za Dinamo, pa se tako i potpisnik ovih redova pridružio rijeci navijača koji su krenuli prema stadionu Maksimirskom ulicom ogrnuti zastavama i plavim šalovima, kako bi svjedočili utakmici protiv Crvene zvezde, prenosi Dnevno.hr.

U plavoj koloni pjevali smo poznate pjesme poput "Zvezdo Zvezdana...", zbog koje sam na stadionu dobio malo pendrekom po leđima od revnosnog milicionera, koji je više nego očito navijao za klub iz Beograda, a sve me to podsjetilo na 1982. godinu kada je Dinamo osvojio titulu.

Tada sam s jednim prijateljem, još kao dječak, vozio bicikl ispred navijača koji su išli prema centru, a drug milicioner imao je potrebu zaustaviti nas i natjerati da ispustimo gume. Djetetu tada baš i nije bilo jasno o čemu se radi, ali osam godina kasnije sve je bilo kristalno jasno.

Ulazak na sjever

Sjever je tog dana bio ispunjen kao šipak, isto kao i cijeli stadion, transparenata na sve strane, pjesma i naelektrisana atmosfera, koju su dodatno pojačavali drugovi u plavom. Nakon što sam se smjestio negdje na sredinu starog sjevera, proširila se vijest kako postoji mogućnost upada na teren ako Delije, koje su bile smještene na jugu – stajanje, krenu praviti nerede na stadionu.

Na gornjem dijelu juga bilo je nešto Dinamovih navijača, koji se po mom sjećanju nisu upuštali u sukobe s Delijama, da bi odjednom nastao haos. Navijači Zvezde krenuli su u napad na jug – sjedenje, njih nekoliko hiljada napalo je stotinjak ljudi, među kojima je bilo žena i djece – i sjever je proključao.

Boysi su napravili rupu u ogradi i krenuli u pokušaj spašavanja napadnutih navijača na jugu, koje su Delije, višestruko brojnije, bjesomučno tukle, dok milicija nije pokazivala znakove da želi zaustaviti taj sukob, već su se fokusirali na zaustavljanje Boysa. Kordon milicije pokušao je vratiti navijače na sjever, ali bezuspješno, i počeo je haos na travnjaku.

Spremni na nerede

Nakon početka haosa, odjednom na stadion dolaze blindirana vozila i vatrogasci s vodenim topovima, koji kreću prema sjeveru, ali kako nisu uspjeli zaustaviti masu – upotrijebljen je suzavac. Kolika je bila koncentracija tog bojnog otrova, koji je bačen na stadion, najbolje govori činjenica da smo se svi počeli gušiti i tražiti izlaz sa stadiona.

Milicija se, uz dešavanja na travnjaku, najviše fokusirala na sjever i istok, koji su zbog djelovanja suzavca vrlo brzo ispražnjeni, dok se na terenu odvijala prava bitka između milicije i Boysa, koji su i dalje pokušavali probiti se do juga. Nakon što su Delije "osvojile" jug, došla je milicija da čuva te "heroje", koji su se kao pačići sklupčali na vrhu juga i posmatrali dešavanja na terenu.

Spomenuti suzavac učinio je svoje – mnoštvo nas je, suznih očiju i gušeći se, krenulo prema izlazima kako bismo se maknuli iz njegovog dometa. Neki su čak pokušali skočiti s tribina, ali srećom bilo je onih koji su ih uspjeli zaustaviti. Nakon izlaska s tribina, masa navijača uputila se prema parku Maksimir, gdje su pokušali sprati suzavac iz očiju u jezeru ispred Zoološkog vrta, ali u kontaktu s vodom oči su im još više natekle i time su samo pogoršali stanje.

Milicija je bila aktivna i van stadiona, iako ih tamo nije bilo ni približno kao na samom Maksimiru. S odmakom od 35 godina, jedino što mogu zaključiti jeste da je cijela stvar bila unaprijed pripremljena i da je tadašnja vlast znala za namjere Delija, koji su i prije utakmice pravili haos na zagrebačkim ulicama bez ikakvih posljedica, pa zaista nikoga ne treba čuditi da je ta nikad odigrana utakmica bila najava propasti Jugoslavije i težnje Hrvatske ka samostalnosti.