Povodom 80. obljetnice Bleiburške tragedije u Radimlji kod Stoca je u nedjelju održana komemoracija i misa za „sve žrtve poraća Drugoga svjetskog rata“.

Na početku komemoracije vijence su položili izaslanstvo HNS-a BiH predvođeno predsjednikom Draganom Čovićem, veleposlanik Republike Hrvatske u BiH Ivan Sabolić te predstavnici Udruge Hrvatski domobran Dubrovnik, Hrvatskoga žrtvoslovnog društva i Počasnoga bleiburškog voda.

Čović je govorio o važnosti čuvanja sjećanja na sve žrtve poraća i Križnoga puta, hrvatskoga naroda, na svim prostorima na kojima su ti tragični događaji ostavili posljedice – u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i širem okruženju.

U izjavi je kazao i kako je zaborav neprihvatljiv, a kako je duga šutnja o stradanjima bila glasna opomena koja se ne smije ponoviti.

Hrvoje Klasić, povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, govorio je za „Slobodnu Bosnu“ o stvarnim motivima obilježavanja obljetnice Bleiburga u Bosni i Hercegovini te upozorio na povijesne činjenice s kojima se današnje političko rukovodstvo Hrvata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj odbija suočiti.

-O obilježavanju godišnjice Bleiburga, odnosno onoga što se događalo nakon kapitulacije kolaboracinista, ustaša, četnika, slovenskih domobrana, 15. svibnja 1945. godine, puno govorimo. Poanta je sljedeća – zločini koji su se događali tjednima nakon potpisivanja kapitulacije su bili prešućivani u Socijalističkoj Jugoslaviji. To se nije smjelo dogoditi. Jednog dana kada se počelo o tome govoriti, govorilo se, nažalost, na pogrešan način.

Po dobrom balkanskom običaju prvo su se počele preuveličavati žrtve, potom su se počeli ubacivati termini tipa „genocid nad hrvatskim narodom“. Ali, ono što je najvažnije, to je možda u samom početku, tamo iz 50-ih godina, možda malim dijelom bilo komemoriranje žrtava, dakle od strane obitelji. Od tada, a posebno od 90-ih godina i dalje ti događaji su pretvoreni u žal za porazom ustaškog režima i žal za nestankom NDH.

Umjesto nekakve decentne komemoracije u kojoj će se upozoriti na besmisao rata, zločina, rasnih zakona, itd, i na činjenicu da nitko nije „cijepljen“ od zločina, čak ni oni koji vode oslobodilački rat, bilo kada i bilo gdje, sve se pretvorilo u nekakva narodna veselja, gdje su ljudi paradirali u ustaškim uniformama, ustaškim majicama,  prodavale su se knjige o Anti Paveliću, pjevale su se ustaške pjesme... Jedan ustaški dernek, u suprotnosti sa onim što se u javnosti govorilo, o komemoraciji žrtava.

Činjenica je da se na Bleiburgu više nitko ne okuplja, a austrijske vlasti su zabranile okupljanja upravo iz tih razloga. Međutim, bilo gdje bi se ti ljudi u Hrvatskoj mogli okupiti, ali ispada kao da im više nije interesantno ako ne mogu pjevati ustaške pjesme i šetati se u ustaškim uniformama. A to je u Hrvatskoj danas sve teže. Sada su očito pronašli nišu. A to je, dakle, Bosna i Hercegovina, negdje gdje to mogu raditi nekažnjivo. To samo potvrđuje tezu da u principu velikoj većini nije do komemoriranja žrtava nego im je do proglašavanje partizanskog pokreta zločinačkim i žala za padom ustaškog režima.

Na pitanje kako ocjenjuje komemoraciju u Stocu, s obzirom da je uz Dragana Čovića na skupu bio prisutan i veleposlanik Hrvatske u BiH Ivan Sabolić te još neka izaslanstva iz Hrvatske, profesor Klasić odgovara:

-Odnos prema Bleiburgu je u Hrvatskoj vrlo interesantan. Ja bih rekao prije svega pogrešan i licemjeran. Jer Hrvatska u svom Ustavu piše da je nastala na antifašističkim temeljima, nasuprot NDH, a onda imate zakon o blagdanima i spomendanima i državni praznik je 15. svibanj kada se obilježava Dan sjećanja na žrtve poginule za slobodu i državnu nezavisnost. Dakle, ako vi s jedne strane u Ustavu kažete da ste nastali kontra NDH, a onda u spomendanu komemorirate pripadnike ustaškog pokreta koji su poubijani, što nema sumnje da je zločin bez suđenja, i ako vi njih nazivate žrtavama za slobodu i državnu nezavisnost, onda time otvarate mogućnost za manipulacije, i tom događaju pristupate kako god hoćete. Po potrebi.

Na Dan sjećanja na žrtve Holokausta će se govoriti kao o žrtavama ustaškog režima, a onda će se 15. svibnja o njima govoriti kao o žrtavama za slobodu i nezavisnost. To se nije smjelo dogoditi. Kada se u Srbiji fokus stavlja isključivo na Oluju i ono nakon Oluje, onda se iz Hrvatske može čuti – Pa nije Domovinski rat počeo u kolovozu 1995. To isto ja poručujem svima njima – Nije Drugi svjetski rat počeo u svibnju 1945. godine. Počeo je 1941. Dakle, da biste razumjeli, ne opravdali, ali razumjeli što se dogodilo ustašama i četnicima, slovenskim nacionalistima u svibnju 1945. idite par godina unatrag pa ćete naći objašnjenje zašto se to događalo.

Svete mise za Bleiburške žrtve u Bosni i Hercegovini su pod patronatom Katoličke crkve. Sve se događalo na nekropoli stećaka gdje su vlasti HDZ-a ranije napravile križ kao spomen obilježje. Može li se takva vrsta sakralizacije usporediti s onim što se u posljednjih 30 godina događalo u Srbiji kada je u pitanju pokušaj prekrajanja povijesti?

- Nema spora da se već 30-ak godina pokušava promijeniti narativ. Antifašizam je ušao u Ustav, antifašistička i Socijalistička Hrvatska je kao nekakav kontinuitet s današnjom Hrvatskom. To je moglo proći samo zbog Franje Tuđmana, odnosno zbog njegovog straha od Međunarodne zajednice. Da je bilo pitati HDZ-ovce u Hrvatskoj, a posebno HDZ-ovce u Hercegovini je li u taj kontinuitet trebalo staviti NDH ili ZAVNOH-ovsku Hrvatsku, ja sam gotovo siguran da bi velika većina bila za NDH. Samo što su bili kukavice tada, a kukavice su ostali i kasnije, pa to na razne načine pokušavaju sakriti, s time da je „Za dom spremni“ za njih stari hrvatski pozdrav, a kada dižu desnu ruku - time mjere kukuruz, i slično...

Što se tiče sakralizacije, to je tek katastrofa. Ali ste tu u pravu. Činjenice da su one koji su preživjeli ubojstva se vodilo po Jugoslaviji, da ih se osramoti, da se pokaže tko su ljudi koji su četiri godine bili na strani Hitlera i Musolinija. To su u principu iz crkvenih krugova nazvali Križnim putem. Te su ljude, koju su u ratu bili na pogrešnoj strani, maltene poistovjetili s Isusom Kristom i njegovom mukom, odnosno Križnim putem. Slične stvari se događaju i u Srbiji gdje se pokušava sve digunti na višu razinu, dakle, povezati nacionalno i vjersko. Maltene se čak stavlja znak jednakosti između toga biti Hrvat-katolik ili Srbin-pravoslavac. Nije to u potpunosti bez vraga. Kada znamo kako se ponašao veći broj katoličkih svećenika, uključujući nadbiskupa Šarić u Sarajevu, ali i brojne franjevce u Hercegovini.

Kako su se ponašali od 1941-45., ali i nakon 1945. u emigraciji, onda mi je potpuno jasno zbog čega oni žale i plaču za NDH. Jer su oni bili, ne samo aktivni članovi ustaškog pokreta, neki su bili i u ministarstvima NDH, ali su ostali i vrlo bliski ustaškoj emigraciji nakon 1945. godine. Uopće me ne čudi što Katolička i Pravoslavna crkva nemaju volje suočiti se s vlastitom prošlošću.

Za kraj jedno dnevno-političko pitanje. Naime, jučer je Dragan Čović nazvao visokog predstavnika Christiana Schmita „neizabranim“, koristeći retoriku kojom se služi lider SNSD-a Milorad Dodik. Također, Čović je otvoreno kazao kako želi podjelu Federacije BiH na tri dijela. No, znakovito je da ovakve Čovićeve izjave nisu našle mjesta u medijima u susjednoj Hrvatskoj. Iznenađuje li vas ta činjenica?

-Ranije sam govorio za „Slobodnu Bosnu“ kako u Hrvatskoj nikoga ne zanima ono što se događa u Bosni i Hercegovini. Niti bi znali u nekoliko rečenica objasniti koji su to točno problemi i izazovi s kojima se BiH danas suočava. Većinu građana u Hrvatskoj ne zanima ni ono što se u vlastitoj zemlji događa, što pokazuje vrlo mala izlaznost na lokalnim izborima. Međutim, izjava Dragana Čovića, i to stalno koketiranje s trećim entitetom, nikome ne doprinosi. Biti na tragu nekakvih izjava Milorada Dodika, i tako govoriti o visokom predstavniku je nevjerojatno. Visoki predstavnik nije oktroiran, nije sam došao i odnekud se pojavio. Dakle, građani BiH mogu reći Međunarodnoj zajednici – „Ne želimo vašu pomoć niti u stručnjacima, novcu, niti u kreditima, želimo sami izgraditi našu državu“!

Ukoliko žele – neka to kažu. No, sve izjave koje čujemo od Dodika i Čovića ne idu k tome da bi oni time htjeli uzeti sudbinu BiH u svoje ruke, nego da bi u principu bez Međunarodne zajednice mogli lakše rasturiti Bosnu i Hercegovinu.

(M.I.)