Piše: Boban BATRIĆEVIĆ (Antena M) 

Danas na 21. maj, dan kad su 2006. godine građani i građanke Crne Gore obnovili državnu nezavisnost, postoji jedno mjesto na svijetu koje nam može posvjedočiti o značaju tog čina - Gaza. Za razliku od Crne Gore, Palestina svoj put ka potpunoj nezavisnosti još uvijek traži i zato krvavo plaća. Samo u posljednjem ratu između Izraela i terorističke organizacije Hamas u pojasu Gaze, poginulo je preko 50.000 ljudi, od čega je po informacijama renomiranih svjetskih medija više od 80% palestinskih civila. Prema prognozi Ujedinjenih nacija - u narednih nekoliko sedmica tokom najavljene nove ofanzive izraelskog IDF-a (protiv koje su već istupile Britanija, Francuska i Kanada) te zaustavljanja humanitarne pomoći za stanovnike Gaze, život bi moglo izgubiti još 17.000 dojilja, djece i majki.

Gaza je danas najveća i najsmrtonosnija rana čovječanstva, a "gledanje kroz prste" vodećih sila zapada genocidnom izraelskom vođi Benjaminu Netanjahuu u potpunosti urušava vrijednosni sistem na kojem je Zapad izgradio svoj imidž. Zakašnjele i mlake reakcije čelnika EU te nešto oštrija retorika francuskog predsjednika Makrona na situaciju u Gazi, nisu zaustavile izraelsku agresiju niti ugrozile međunarodni status koji Netanjahu ima. Do kad će to trajati - niko nema prognozu. Što će biti s dva miliona civila iz Gaze i njezinom poslijeratnom obnovom? Ni na to pitanje niko nema odgovor, niti međunarodna zajednica garantuje Palestincima da će im biti dozvoljeno da ostanu na svojoj zemlji. Pojedini svjetski mirovni aktivisti se uzdaju u savjest izraelskog društva koje je prije četiri decenije protestima zaustavilo izraelsku agresiju na Liban kada je 400.000 ljudi na ulicama Tel Aviva tražilo kraj rata. Međutim, u izraelskom društvu trenutno ne postoji kritična masa koja bi pokrenula sličnu akciju, a ni vrijeme i kontekst nisu isti, pogotovo nakon uspješnog razbijanja opozicije od strane Netanjahua.

Iz crnogorske vizure razmjere stradanja palestinskih civila prizivaju slike terora koje je crnogorski narod doživio prilikom okupacije srpske vojske i godinama nakon aneksije 1918. godine i zato crnogorska nacija danas na svoj nacionalni praznik posebno empatiše palestinskim žrtvama. Princip prava na samoopredeljenje uz aktivno učešće Evropske unije, spasio je Crnu Goru od ratnih razaranja u procesu obnove suverenizma. Nadajmo se da će to pravo uskoro spasiti i palestinski narod da konačno izađe iz okupacije. Jer zaista, jedini način razrješenja pitanja Izraela i Palestine leži u "dvije države" uz potpuno priznavanje suverenosti palestinskim teritorijama - pravo na slobodno kretanje, granice, policiju, vojsku, aerodrome, luke i koridor između Gaze i Zapadne obale. Dok god Palestinci ne budu imali ta prava, na istorijskom prostoru Palestine nikada neće biti mira.

Tražiti pravo da Palestinci imaju svoju državu ne znači ne priznavati Izrael, još manje podržavati terorizam Hamasa. Hamas je direktna posljedica okupacione politike Izraela, što tvrde brojni izraelski mirovni aktivisti - nego to za današnjicu nije važno. Važno je naglasiti da podrške za Hamasovu politiku ne smije biti, naprotiv, treba raditi s Palestincima na tome da se snaga te terorističke organizacije u potpunosti uništi kako bi se spriječile njene ponovne akcije otimanja izraelskih talaca i samoubilačkih napada.

Ne želim da vjerujem da u Palestini nema nikog s kim se može pregovarati kao što se nekad pregovaralo s Jaserom Arafatom. Ne želim da vjerujem u ponavljanje istorije - kad smo zbog izraelskih akcija u Libanu dobili Hezbolah, a zbog izraelskog rata s PLO-om, Hamas. Jer što možemo dobiti nakon Hamasa - superterorističku nuklearnu organizaciju - ako Izrael ovako nastavi, ili pak mogućnost za jednu novu nadu, izvodljiviju od Osla uz čvršće garancije nosilaca kolektivne bezbjednosti.

Dužnost naše generacije, ove koja 21. maj gleda kao najvažniji datum novije crnogorske istorije, jeste da se s pijetetom odnosimo prema stradalim civilima u Gazi i pomognemo borbu palestinskog naroda za priznavanje nezavisnosti Palestine, nadajući se da će u Izraelu ipak prevladati onaj zdravi dio društva, onaj dio Izraela umoran od života u paranoji paukove mreže sveopšte kontrole, koji ne reprezentuje ubica Benjamin Netanjahu. A na to imamo pravo kao stanovnici države koja ima odlične odnose s Izraelom i zemlje u kojoj je nakon Holokausta živjelo više Jevreja nego prije Drugoga svjetskog rata, što je rijedak slučaj u Evropi.