Sindikalna potrošačka korpa u Bosni i Hercegovini odavno je duplo veća od prosječne plate. I dok građani svakom novom platom "krpe" stare rupe, ekonomisti upozoravaju da je struktura potrošnje ličnih primanja alarmantna i da je pravi pokazatelj stanja u društvu.

Zaposleni koji prima prosječnu platu u Bosni i Hercegovini 30 dana u mjesecu radi za ovo. Statistika kaže da 70 posto primanja, odnosno plate koju radnik primi, odlazi na račune i hranu. Dakle 70 posto je preživljavanje, a preostalih 30 posto je život.

Prema zvaničnim podacima, sindikalna potrošačka korpa za mjesec mart u našoj zemlji iznosila je 3.166 maraka, dok su prosječne neto plate u Republici Srpskoj i Federaciji BiH 1.476, odnosno 1.565 maraka. U stvarnosti to izgleda drugačije:

"Prvo idu računi, to je jedna trećina, onda ide hrana i ostane jako malo za ostale potrebe", kaže Jovanka Trifković.

I, iako većinu onoga što zarade troše na hranu, i u tom domenu mnoge stvari su građanima nedostižne, poput mesa, ali i trešanja i jagoda, koje zbog cijene ovih dana pune medijske stupce.

"Na našoj tezgi je, ne kažem za cijelu pijacu, na našim tezgama je 16 maraka trešnja, jagoda je 7 maraka, prva naša boranija 10 maraka", navodi za BHRT prodavačica na pijaci.

"Jest da ono, nije ove godine rodilo, ali neće se ni pojesti. Uzmite kolike su cijene mesa, nemate ispod 15,20 maraka i više junetina,teletina, to je sve. Više o potrošačkoj korpi je apsurdno govoriti, ovo sad sve vezano je za čisto preživljavanje", smatra predsjednik Udruženja potrošača "Zvono" iz Bijeljine, Jovan Vasilić.

Ekonomisti upozoravaju da je struktura potrošnje, u kojoj većina ličnih primanja odlazi na hranu, glavni pokazatelj siromaštva u društvu.

"Životni standard je nešto što možemo pratiti nešto bolje u nekom dužem periodu. Jako je teško očekivati neke promjene na bolje ili na gore u kratkom roku. Kratki rok je godina dana - dvije godine dana...", kaže profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu Adnan Efendić.

Rješenje za Bosnu i Hercegovinu i njene građane analitičari vide u jačanju domaće proizvodnje i značajnijem investiranjem upravo u proizvodnju, prije svega poljoprivredu, kako bi se smanjila zavisnost od uvoza. Iako je rješenje jasno, put do njega popločan je samo zvučnim obećanjima. 

Više u prilogu BHRT-a