Piše: Davor GJENERO (Al Jazeera)

Iako je, nakon što je postalo očito da se stranačka infrastruktura SDP-a raspala, i da ta stranka, koju je hrvatski predsjednik Zoran Milanović odavno „zarobio”, više ne može biti poluga za unutarnjo-politički udar predsjednika na Vladu kao nosioca izvršne vlasti, predsjednik relativno dugo „šutio”, izgleda da je odlučio ostaviti si „autonomiju” za neke segmente politika u kojima i dalje može „graditi svoj javni identitet”.

Nažalost, čini se da je jedan od tih segmenata politika Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. Potpuno iznenada, na proslavi Dana oružanih snaga RH, objavio je kako su u Hrvatsku navodno stigle optužnice protiv četvoro hrvatskih generala, zbog operacije „Oluja”.

Milanoviću blizak „kontroverzni” lik, koji se zatekao na proslavi, odmah je ispričao „cijelu priču” o optužnicama, koje su u Hrvatsku stigle „precizno” 2. svibnja. Predsjednku je to bila prilika za napad na Bosnu i Hercegovinu i njene institucije, a prevladavajući ton je bio onaj njegov „s visoka”, kao „mi njima pomažemo, a evo kako nam oni vraćaju”.

Istup zasnovan na lažnim vijestima

Kad predsjednik Republike apodiktički izjavi da su neke optužnice stigle iz Sarajeva, kad se novinari uhvate na tu tvrdnju, teško je i pomisliti da je Milanovićev istup zasnovan na „lažnim vijestima”. Ministar obrane, zatečen na toj svečanoj akademiji, nije mogao drugo do li reći da je praksa slanja takvih optužnica neprihvatljiva.

Predsjednik Sabora naknadno je priznao da je i on neumjesno izrekao nepotrebno oštrih par rečenica, uvjeren da je ono što je izgovorio predsjednik zasnovano, a da on, eto, o tome nije imao informaciju. Jasno je da svi znaju da je, uz premijera, predsjednik Republike privilegirani primatelj informacija obavještajnih službi, pa će se rijetko koji političar u situaciji u kojoj ne zna o čemu se radi, usuditi to jasno reći, u strahu da bi tako mogao sam sebe dezavuirati kao neinformiranoga.

Premijer Andrej Plenković, koji je trenutno „u modu” izbjegavanja sukoba s predsjednikom, a koji je očito znao da je Milanović objavio dezinformaciju, samo je lakonski poručio novinarima neka o svemu pitaju predsjednika. Tek kad je stigla informacija iz Sarajeva, u kojoj su iz Tužiteljstva zanijekali da je bilo kakva optužnica proslijeđena u Zagreb, dakle, da sub iudice u Sarajevu nisu niti generali koje su mediji apostrofirali, niti da je ta optužnica u Zagreb prispjela 2. maja, sve je postalo jasnije.

Predsjednik Milanović ne čini ništa što već nismo navikli od ostalih političara koji se predstavljaju kao „suverenisti” i koji više ili manje otvoreno zagovaraju „vrijednosti” i šire retoriku blisku Putinovu totalitarnom poretku. Nakon tjedana tišine, naime, ova Milanovićeva eskapada o navodnim optužnicama protiv hrvatskih generala, nije bila jedini njegov verbalni eksces. Potrudio ih se učiniti nekoliko: na svečanosti Hrvatske vojske govorio je o tome kako je vrijeme da se obustavi svako daljnje širenje NATO-a, time se jasno suprotstavljajući dominantnom stavu među europskim NATO partnerima, o tome kako barem za Ukrajinu mora ostati otvoreno mjesto u Sjevernoatlantskom savezništvu.

Nastavak antievropske retorike

Naravno, i zbog geopolitičkih odnosa i zbog konsolidacije demokratskog poretka, pa i zbog uspostavljanja demokratske kontrole nad oružanim snagama i sigurnosnim službama, bilo bi silno važno da i Bosna i Hercegovina nađe svoje mjesto u NATO-u, a o ambiciji postizanja članskog saveza u ovoj sigurnosno-političkoj asocijaciji govori i većina bošnjačkih i hrvatskih političkih lidera u BiH.

Pred studentima na malom sveučilištu na sjeverozapadu Hrvatske Milanović je nastavio svoju protueuropsku retoriku. Jasno definira otpor bilo kakvom konceptu „više Europe”, a najavljuje i to da je politika proširenja tek floskula i da daljnjeg širenja Unije neće biti. U uvjetima kad Unija zajedničku politiku proširenja pokušava ponovno iskoristiti kao poticaj za reforme u kandidatskim državama, rečenica kako samo Crna Gora možda ima šansu da sudjeluje u proširenju (i to u uvjetima kad se u kontekstu pristupnih pregovora Crne Gore po prvi puta počinje spominjati i ciljani datum kraja pregovora, dakle i termin pristupanja Uniji, a kad Albanija čini veliki pregovarački iskorak i prestiže Srbiju u pretpristupnom dijalogu) zapravo je poruka demotiviranja zemalja u pregovaračkom procesu za daljnje reforme.

Politika koju zagovara Milanović, oprečna je onoj koju u europskim institucijama zagovara premijer Plenković, koji se zalaže za to da BiH doista uđe u pretrpristupni dijalog i da se na taj način u zemlji uspostavi politička dinamika i optimizam, koji bi utjecali na slabljenje centrifugalnih procesa u zemlji.

Poteze predsjednika Milanovića vrlo je teško predvidjeti. Malo tko je mogao očekivati da će godišnjicu osnivanja Hrvatskih oružanih snaga iskoristiti za širenje lažnih vijesti i za daljnje ruiniranje odnosa Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Kad se lažna vijest pojavila u medijima, malo tko je u hrvatskoj javnosti mogao i pomisliti da je Milanovićev nastup bio tek puko širenje lažnih vijesti, a teško je razumjeti što je Milanović, osim kontaminacije odnosa dviju država, time htio postići. Problem s lažnim vijestima je u tome što se dio javnosti prema njima odnosi upravo onako kako se odnosi i prema Milanovićevoj tvrdnji o sarajevskim optužnicama protiv hrvatskih generala.

"Haranga" iz Sarajeva

Kad je već bilo poznato da je sarajevsko tužiteljstvo demantiralo postojanje takvih optužnica, čovjek koji pripada Milanovićevu unutarnjem krugu, predsjednik SDP-a Siniša Hajdaš Dončić, trošio je vrijeme na predizbornom nastupu u Dubrovniku, kako bi kritizirao Plenkovićevu vladu zašto što nije poduzela ništa protiv „harange” koja dolazi iz Sarajeva. Upravo to je taj obrazac sjedanja lažne vijesti – ona jest demantirana, ali zar više vjerujete činjenicama nego svom političkom vođi.

Hrvatska nikad nije uspjela definirati dvije zasebne politike: politiku odnosa prema Bosni i Hercegovini kao državi, zasnovanu na državnom interesu Hrvatske, i politiku zaštite prava Hrvata u Bosni i Hercegovini, na što doista Ustav obvezuje izvršnu vlast u zemlji. Da jest, ovakva eskapada kakvu je izveo predsjednik Milanović ne bi imala ozbiljne posljedice. Znalo bi se da je temeljni državni interes Republike Hrvatske da se Bosna i Hercegovina razvija kao jedinstvena, održiva, suverena država, zasnovana na demokratskom poretku i vladavini prava, a da je ta država čvrsto vezana uz euroatlantske strukture i upućena na europsku integraciju. Dakle, retorika o tome da se NATO više ne treba širiti, implicitno niti na BiH, izravno je suprotna hrvatskom „državnom razlogu”, odnosno u suprotnosti s hrvatskim interesom da njena najvažnija susjeda pripada istom sigurnosno-političkom okviru kao i Hrvatska.

Glavni instrument demokratske konsolidacije Bosne i Hercegovine, pak, njena je „europeizacija”, dakle izgradnja društvenih i političkih institucija te države u skladu s acquisom, sa zajedničkom europskom pravnom i političkom baštinom. Rečenica o tome kako će u Uniju možda još samo Crna Gora, dakle, izravno je suprotna temeljnom hrvatskom političkom interesu. U krajnjoj konzekvenci, to je i u suprotnosti onoj politici o kojoj se u Hrvatskoj jedino govori kad je u pitanju BiH – politici zaštite hrvatske nacionalne zajednice u toj državi. Interes Hrvatske, i kad je riječ o pravima bosansko-hercegovačkih Hrvata, prije svega je to da oni budu dijelom zajedničkog pravnog i političkom konteksta kojem pripada i Hrvatska.

"Oni nama ovako vraćaju"

Europska unija se ne bavi posebno zaštitom kolektivnih prava nacionalnih zajednica, ali zaštita temeljnih ljudskih prava jedan je od stupova na kojima se zasniva europska integracija. Rečenica, pak, koji Milanović često implicitno ili eksplicitno izražava, naime „mi se borimo za BiH u europskom okviru, a oni nama ovako vraćaju” (a ta „nezahvalnost” je, zapravo puka lažna vijest), u okviru definiranih hrvatskih državnih interesa u odnosu na BiH, postaje besmislena. Hrvatska se, naime, za BiH u EU bori u skladu sa svojim državnim interesom i ako uz nešto valja vezati „zahvalnost”, onda je to činjenica da barem Bošnjaci i Hrvati u BiH imaju zajednički politički prioritet kao i Hrvatska (a za nadati se je da je to zapravo i politički prioritet šutljive većine ili manjine među bosanskohercegovačkim Srbima).

S drukčijim definiranjem prioriteta i s jasnim zagovorom zajedničkog državnog interesa obje države, bilo bi daleko lakše rješavati i ona pitanja koja se odnose na zaštiti onoga što se smatra interesom bosanskohercegovačkih Hrvata.

Nažalost, iako se u unutarnjo-političkoj areni u Hrvatskoj, svjestan da nema snage za novi udar na izvršnu vlast, Zoran Milanović smirio i počeo je suradnju s izvršnom vlašću, svojom starom retorikom prema BiH i dalje šteti odnosima Hrvatske i BiH, otežava definiranje hrvatske državne politike prema susjednoj državi, ali i konsolidaciju demokratske, jedinstvene, funkcionalne BiH.