Srednjovjekovni bosanski dvor je zapamtio i bio je svjedokom raznih događaja. Pouzdano se zna da su Kotromanići bili u srodstvu sa mnogim evropskim dvorovima. Bosanske princeze udavale su se širom Evrope. Bilo ih je na austrijskom dvoru, njemačkom, ugarskom, aragonskom i brojnim drugim. No i bosanski prinčevi i vladari tog doba su ženili evropske princeze.

Bosanski dvor se na taj način orodio s mnogim evropskim dinastijama. Kad je kralj Tvrtko I (14. stoljeće) stasao za ženidbu, evropski dvorovi su se naprosto utrkivali da mu ponude svoje princeze.

"Kad je kralj Tvrtko I prispio za ženidbu, dvorska diplomacija s njegovom majkom je imala pune ruke posla da mu pronađe neku od evropskih princeza koja će krasiti bosanski dvor. Bilo je raznih kombinacija, ali je mladi Tvrtko bacio oko na lijepu Doroteju, bugarsku princezu i s njom se oženio", otkrio je profesor Enver Imamović.

Zanimljiv je slučaj posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Još dok mu je otac bio živ, on mu je tražio odgovarajuću princezu vođen političkim interesima kako bi dinastičkim brakom ojačao poziciju Bosne.

"Odlučio se za kćerku italijanskih Sforza iz Milana, ali do braka nije došlo jer se u međuvremenu ukazala prilika da mu sin zavlada srpskom despotovinom koja je nakon smrti despota Lazara Brankovića ostala bez muškog nasljednika. Oženio je njegovu kćerku Jelenu. Svadba je održana u Smederevu i Stjepan Tomašević je postao kralj Srbije. Dogovor je bio da nakon smrti oca Tomaša Srbija postane dio bosanskog kraljevstva. Njegovo vladanje Srbijom nije dugo trajalo jer je Turska malo nakon toga osvojila Srpsku despotovinu pa se Stjepan sa ženom vratio u Bosnu. Nakon smrti oca postao je kralj Bosne", ističe Imamović.

I bosanski feudalci su se često ženili strankinjama. U tome je najaktivniji bio veliki vojvoda, herceg Stjepan Vukčić Kosača, gospodar Huma (današnje Hercegovine).

"Nakon smrti druge žene obratio se aragonskom kralju Alfonsu V da posreduje kod portugalskog kralja da oženi njegovu kćerku. Aragonski kralj ga je obavijestio da je zakasnio jer se portugalska princeza prije izvjesnog vremena udala. Stjepan Vukčić nije gubio vrijeme i našao je drugu ženu. Nakon njene smrti bacio je oko na helfenštajnsku princezu Barbaru (iz kneževina Helfenštajn, na granici Švicarske i Francuske). Njeni su bili radi da se orode s bosanskim Kotromanićima, ali je iskrsnuo problem: Stjepan Vukčić je bio okorjeli bogumil, a helfenštajnska princeza katolkinja. Problem je riješen tako što je sklopljen predbračni ugovor u kojem je stajalo: "Stjepan Vukčić joj jamči da po udaji može ostati katolkinja, može dovesti svoje sluge i svećenike svoga obreda, a ako on umre prije nje, ostavlja joj jedan od svojih gradova i uz to redovni godišnji prihod". Princeza i njeni su bili zadovoljni i helfenštajnska princeza je postala bosanska snaha. Mužu je rodila sina koji je po ocu dobio ime Stjepan", pojašnjava Imamović.

Po turskom zauzeću Hercegovine mladi Stjepan je odveden u Tursku. Sudbina je htjela, iako je Barbara bila gorljiva katolkinja, pa joj je sin postao musliman.

"Nakon što je primio islam i dobio ime Ahmed Hercegović, na dvoru je brzo napredovao. Oženio je kćerku sultana Bajezida II i kao vrsan ratnik, političar i diplomata u pet navrata je obnašao dužnost velikog vezira, najznačajnija služba u Carstvu. Nije nikada zaboravio rodni kraj koji je često posjećivao. Kćerki je dao ime Huma (Hercegovka) da ga podsjeća na njegov zavičaj. Zbog značaja i ugleda koji je imao, mjesto gdje je sahranjen (uz obalu Mramornog mora) nazvano je Hercegovina, po njegovoj domovini", zaključio je Imamović. 

(SB)