Dok su slike granatiranog Sarajeva, spaljenog Mostara i masovnih grobnica iz Prijedora obišle svijet tokom rata u Bosni i Hercegovini (1992–1995), Banjaluka je ostala gotovo nevidljiva na međunarodnoj sceni.

Na površini – grad bez ratnih linija, relativno funkcionalna infrastruktura, bez direktnih borbi. Ipak, iza te fasade, dogodio se tihi, sistematski i brutalno efikasan oblik nasilja: etničko čišćenje „administrativnim sredstvima“.

Početak kraja: April 1992.

U aprilu 1992, Srpska demokratska stranka (SDS) preuzela je potpunu političku i vojnu kontrolu nad Banjalukom, tada multietničkim gradom. Prema popisu iz 1991, Banjaluka je imala:

54% Srba,
19% Muslimana (danas Bošnjaka),
12% Hrvata,
i ostatak Jugoslovena i drugih manjina.

Ubrzo nakon političkog prevrata, uslijedio je proces koji će mnogi preživjeli opisati kao „živog nestajanja“ – u kojem su ljudi nestajali iz stanova, institucija, škola, bolnica i ulica, ali bez eksplozije i buke.

Etničko čišćenje bez tenkova

Proces je tekao postepeno, ali dosljedno:

Otpuštanja iz javnih službi: Bošnjaci i Hrvati su sistematski uklanjani iz škola, bolnica, policije, uprave.
Oduzimanje stanarskih prava: Ljudi su dobijali naređenja da napuste stanove koje su legalno koristili decenijama.
Zastrašivanje i nasilje: Policijski pretresi, noćne prijetnje, paljevine kuća, premlaćivanja.
Ubistva i nestanci: Pojedinačne likvidacije često „u tišini“ – bez svjedoka, bez istraga.

“Jedne večeri su došli. Nisu imali uniformu, ali su svi znali ko su. Samo su rekli: 'Imaš 24 sata da odeš.' Moj otac nije htio. Ostao je. Sutradan smo ga našli pretučenog. Umro je dva dana kasnije u bolnici gdje mu niko nije htio pomoći", Lejla D., svjedokinja, izbjegla iz Banjaluke 1993.

Simboličko brisanje identiteta
Kao dio etničkog čišćenja, meta su bili i vjerski i kulturni simboli:

Uništeno je 16 džamija, uključujući znamenitu Ferhadiju, biser osmanske arhitekture.
Srušene su i gotovo sve katoličke crkve u okolini.
Katolički sveštenici i franjevci su bili mete likvidacija – fra Tomislav Matanović i njegovi roditelji oteti su i ubijeni 1995.
„Kad je pala Ferhadija, nisam samo izgubila bogomolju. Izgubila sam grad koji me priznaje kao svoju", Fatima S., povratnica iz Švedske.

Gdje su danas svi ti ljudi?
Prema nezvaničnim procjenama:

Više od 30.000 Bošnjaka i Hrvata protjerano je iz Banjaluke od 1992. do 1995.
200–300 civila nesrpske nacionalnosti ubijeno je, a stotine su nestale.
Mnogi su prošli kroz logore poput Manjače, gdje su zatvarani i mučeni.
Danas, nesrpsko stanovništvo u Banjaluci čini manje od 5% ukupne populacije. Povratak je spor, često obeshrabren institucionalno i društveno.

Pravda i zaborav
Haški tribunal je osudio više ključnih figura iz vrha Republike Srpske – među njima i Biljanu Plavšić, koja je upravo iz Banjaluke vladala kao „gospođa predsjednica“. Ipak, konkretne presude za etničko čišćenje u Banjaluci su rijetke, a većina lokalnih počinilaca nikada nije procesuirana.

Grad budućnosti, ili grad poricanja?
Ferhadija džamija obnovljena je 2016. godine, uz prisustvo predstavnika svih konfesija. Bio je to rijedak trenutak priznanja i nade. No, svakodnevni život pokazuje da pomirenje ostaje površno.

Grad je danas čist, moderan, sa kafićima, šoping centrima i univerzitetima – ali njegovi zidovi i dalje šapuću priče onih koji su iz njih istjerani.

Ko se sjeća tišine?
Etničko čišćenje Banjaluke ostalo je u sjeni ratnih spektakla. Njegova tišina nije izazvala naslove svjetskih medija, niti rasprave u parlamentima. Ali za one koji su ga preživjeli, to je rana koja traje. Jer nema krika. Samo odsustvo.

“Najveći zločin u Banjaluci bio je u tome što se sve desilo bez da iko podigne glas. Grad je bio tih. A tišina je najgora vrsta saučesništva", nekadašnji profesor filozofije, danas izbjeglica u Danskoj.

Napomena: Ovaj članak je sastavljen na osnovu javno dostupnih izvještaja, arhivskih dokumenata, svjedočenja preživjelih i izvora iz međunarodnih organizacija za ljudska prava.

(SB)