Sjedinjene Američke Države noćas su bombardirale tri velika nuklearna postrojenja u Iranu, uvlačeći zemlju izravno u izraelsko-iranski sukob. Predsjednik Donald Trump kaže da su napadi "potpuno uništili" iranska postrojenja za obogaćivanje urana i poručuje Teheranu da "sklopi mir" ili se suoči s "daleko većim" napadima u budućnosti. Kao odgovor, iranski ministar vanjskih poslova upozorava na "trajne posljedice" "skandaloznih" napada, prenosi Dnevno.hr.

Ne treba se zavaravati, ovo je veliki trenutak. Donald Trump je učinio ono što je rekao da neće učiniti – otišao je u rat na Bliskom istoku. Sigurno s nadom da će ovo biti rat kratkog vijeka – operacija 'unutra i van', vođena s visine od 10.500 metara zrakoplovima B2 i njihovim bombama za uništavanje bunkera, zbog kojih će zadrhtati iransko vodstvo koje je Izrael već bacio na koljena. Ali kada je riječ o ovoj vrsti rata, "ulazak" je puno lakši nego "izlaz".

Kako u analizi piše Sky News, Iran bi mogao jednostavno prihvatiti poraz i predati se. Mogli bi odlučiti da je igra gotova i pregovarati o izlazu. Ali što ako to ne učine? Što ako odmazda bude dugotrajna i intenzivna te što ako će uključivati sve veće napade na američke interese? Što ako američke trupe budu ubijene i ozlijeđene u svojim dobro utvrđenim bazama u regiji? Što ako Iran zatvori Hormuški tjesnac ili pokrene terorističke napade na američke ciljeve, ubijajući građane i uzrokujući kaos?

Amerikanci nisu naučili bolne lekcije iz bliske povijesti

Sasvim je moguće da se Trump još više uvuče. Što ako Iranci ono što je ostalo od njihovog nuklearnog projekta odnesu još dublje pod zemlju i krenu u proizvodnju bombe? Ne treba puno mašte kako bi se shvatilo da bi to moglo značiti da se Trumpova administracija osjeća prisiljenom poslati trupe na teren kako bi dovršila posao, a moguće i sam režim.

Tada to počinje izgledati kao Irak – samo još gore. Ako promjena režima postane plan, svijet je to od Amerikanaca već vidio. "Vidio sam to iz prve ruke 2003. u Iraku i nije bilo lijepo. 2002., nakon napada 11. septembra, čuli su se glasni pozivi na rušenje Sadama Huseina i uklanjanje njegovog ubilačkog režima i njegovog navodnog oružja za masovno uništenje", piše novinar Mark Austin.

Neokonzervativci u Sjedinjenim Državama vidjeli su priliku za "dramatičnu promjenu dinamike moći diljem Bliskog istoka". Općenito se smatralo da narod Sirije i Irana jednostavno neće tolerirati tiraniju u vlastitoj zemlji nakon što "sloboda" dođe u Irak. U septembru 2002. godine, potreseni predsjednik Bush je sam rekao isto. "Narod Iraka može se osloboditi svog ropstva. Jednog dana mogu se pridružiti demokratskom Afganistanu i demokratskoj Palestini, inspirirajući reforme diljem muslimanskog svijeta."

Screenshot: Twitter

Kada režimi padnu, često nastane haos

"Kako te riječi danas izgledaju prazno. Kada režimi padnu, često slijedi nasilni kaos. U martu 2003. godine, američke i britanske snage izvršile su invaziju, a ja sam bio među mnogim novinarima koji su ili pošli s njima ili su ih slijedili. Sa svojim snimateljskim timom prešli smo pustinjsku granicu iz Kuvajta i ušli na bojno polje južnog Iraka. Vrlo brzo, meni i svima ostalima bilo je očito da se iračka vojska nije ni borila ni predala, već se jednostavno rastopila. Skinuli su uniforme, ali ne i oružje. Čekali su svoj trenutak, formirali svoje milicije, postavljali minu za minom na tlu koje su dobro poznavali i pokretali pobunjeničke napade na invazijske vojske koje su se ubrzo pitale što tamo rade", dodaje Austin.

Režim se srušio. Sadam Husein kasnije je pronađen skriven u rupi u blizini Tikrita. Izveden je pred sud i pogubljen. Ali ono što ga je zamijenilo bio je nasilni kaos, a Irak je postao smrtonosni pakao u kojem su godine krvavog nasilja odnijele živote bezbrojnih vojnika. Iran ima potencijal biti puno gori. Promjenu režima teško je kalibrirati. Prijelaz na stabilnu demokraciju u Iranu bio bi ishod koji mnogi na Zapadu najviše žele, ali to nije onaj koji se uopće može jamčiti.

Gdje politički pokret čeka da preuzme vlast? Gdje je vodstvo koje čeka da donese stabilnost, sigurnost i demokraciju? To nije očito u Iranu. Najgori scenarij je kaotičan kolaps. Umjesto mirnog prijelaza na novu uređenu vladu, vjerojatnija je katastrofalna degradacija državnih institucija i pad u sveopći nered. U Iraku je to uzrokovalo godine nasilne pobune, stvarajući ogromne probleme britanskim i američkim snagama.

Foto: Guliver Image /AP Photo/ Maya Alleruzzo

Iran može postati nešto puno gore

Iran ima potencijal biti puno gori. "Mogli biste imati ostatke Revolucionarne garde koji formiraju milicije naoružane zalihama oružja, uključujući projektile i dronove. Mogli biste imati kriminalne mreže ili omraženu policiju javne sigurnosti, ili oboje, koji odlučuju zauzeti stav", upozorava novinar.

Svaki rat je drugačiji, ali jednako je ludo ignorirati povijest. Kada se američke bombe bace na Bliski istok, posljedice su nepredvidive i možda nekontrolirane. Trump to zna. Djelomično je to razlog zašto se obvezao da će Ameriku držati podalje od beskrajnih sukoba.

Ali njegova odlučnost da okonča ono što smatra opasnim iranskim nuklearnim ambicijama pokazala se većim impulsom. Nadat će se da će američko sudjelovanje ovdje završiti. Bit će sretan ako se to dogodi. Ali opasnost je da se to neće dogoditi. Za Trumpa, ovo performativno predsjedništvo upravo je postalo stvarno.