Prvo Sirija, sada Iran? Rusija ne može pomoći svojim saveznicima na Bliskom istoku i sve više gubi utjecaj u regiji koja je za Moskvu strateški iznimno važna. Koje mogućnosti preostaju Putinu?

Rusija i Iran su u januaru u veličanstvenoj Velikoj dvorani Kremlja svečano potpisali strateški sporazum. Bio je to signal svijetu da se dvije države, koje je Zapad izopćio, sada zbližavaju – više nego ikad u svojoj novijoj povijesti, prenosi Deutsche Welle.

Samo pet mjeseci kasnije, nakon izraelskog napada na Iran, čini se da Rusija nije baš voljna pomoći svom partneru. Istina, zajednički sporazum ne predviđa nikakvu obvezu pomaganja u slučaju napada, ali mule u Iranu sigurno su očekivale više od samih toplih riječi kada su početkom tjedna u Moskvu poslale ministra vanjskih poslova Abasa Arakčija.

Predsjednik Vladimir Putin srdačno ga je primio, razgovarao s njim oko sat vremena, najoštrije osudio izraelski napad i poručio kako se poduzimaju napori kako bi se pomoglo iranskom narodu. Kako točno – to je, barem u javnom dijelu razgovora, ostalo nejasno.

Putinov glasnogovornik prethodno je već dao do znanja da su i politička podrška i posredničke ponude – velika pomoć. No to sigurno nije bilo ono čemu se Teheran nadao.

Putin u nezgodnoj situaciji

Površno gledano, Rusija može profitirati od rata u regiji – što cijene nafte više rastu, to bolje za Moskvu. No situacija za Putina ipak nije tako jednostavna. Očito ne želi vojno se angažirati, ponajprije zbog vlastitog rata u Ukrajini. A ni izravan sukob s Izraelom zbog Irana ne može si, a niti želi, priuštiti.

Politički se radi o tek nedavno uspostavljenim i još uvijek krhkim vezama sa Sjedinjenim Američkim Državama – Putin definitivno ne želi pokvariti odnose s Donaldom Trumpom. Američki predsjednik tek ga je nedavno počeo ponovno percipirati kao ravnopravnog partnera. Time je Putin probio dio izolacije u zapadnom svijetu i tako se približio svom cilju: ukidanju neugodnih sankcija.

U ostatku svijeta nije izoliran, i u nekim državama koje Putin smatra svojim taborom – a koje računaju na njegovu podršku – sada se vjerojatno s nevjericom prati razvoj događaja: ostavlja li to Rusija još jednog saveznika na Bliskom istoku?

Pad Asada – udarac za Rusiju

Kad su slavljenici iz redova sirijske dijaspore prošle godine na balkonu veličanstvene sirijske ambasade u središtu Moskve, nedaleko od Kremlja, podigli zastavu nove Sirije, to je bio konačan dokaz da je Rusija izgubila svog dotad najvažnijeg partnera na Bliskom istoku. Odnosno, da Putin nije mogao – ili nije htio – spasiti tadašnjeg sirijskog predsjednika Bashara al-Asada.

Poslao je u početku nekoliko borbenih zrakoplova, ali je saveznika vrlo brzo prepustio njegovoj sudbini. Asad je s obitelji i pratnjom pobjegao u Moskvu. Rusija je očito prepoznala da vojna intervencija ne bi mnogo promijenila. Pad tog režima bio je ozbiljan udarac za ruske ambicije na Bliskom istoku.

Faza novog utjecaja

Pod Asadovim režimom Sirija je postala središnja točka ruske bliskoistočne politike. Prije deset godina Rusija je vojno intervenirala u građanskom ratu i održavala Asada na vlasti borbenim zrakoplovima i bombama.

Rusija je tada dobila i vojne baze u toj zemlji, uključujući strateški važnu luku Tartus, što znači i pristup Sredozemlju. Moskva je ponovno stekla stari utjecaj – postala je, kao u sovjetsko doba, važan igrač u složenoj mreži moći u regiji.

Povezala se i s drugim državama Bliskog istoka: pristupila je, primjerice, proširenom naftnom kartelu OPEC+. To je značilo i približavanje Saudijskoj Arabiji – te dodatne mogućnosti utjecaja na države Perzijskog zaljeva.

U složenom balansu Putin je dugo održavao i dobre odnose s Benjaminom Netanyahuom u Izraelu – s ciljem da se nametne kao posrednik i poznavatelj Bliskog istoka koji se ne može zaobići.

Dva “izopćenika”

Rusija je željela bliske odnose i s Iranom. Zajedno su se u Siriji borili protiv Asadovih protivnika, a kasnije, kada je Rusija započela rat protiv Ukrajine, došlo je do još jednog zajedničkog nazivnika: kao i Teheran, i Moskva se suočila sa sve oštrijim sankcijama Zapada.

Međusobna trgovina dvaju “izopćenika” rasla je. Rusija je postala najveći strani investitor u Iranu. Istovremeno, Iran je isporučivao dronove koji su bili posebno važni za Rusiju u prvim mjesecima rata, a kasnije i tehnološku pomoć, zahvaljujući kojoj Rusija sada može samostalno proizvoditi slične dronove.

Zato se strateški sporazum s početka godine činio logičnim. Iran i Rusija sklopili su ga i u iščekivanju mogućeg novog mandata Donalda Trumpa – tada nitko nije mogao znati koliko će on oštro uzeti na nišan te dvije države.

Što Putin sada još može učiniti?

Sada je sve drugačije. Trump pruža ruku Putinu, a demonstrira silu prema Iranu. Putin sada ponovno može pokušati nametnuti se kao posrednik. Ako želi zadržati režim mula kao svoju polugu utjecaja u regiji, a da pritom ne ugrozi odnose s ostalima i još impresionira Trumpa, onda je posredovanje njegova jedina šansa.

Međutim, nije jasno je li njegova mreža kontakata još uvijek dovoljno jaka. Ako ne uspije, morat će birati između starog saveznika Irana – i Trumpove Amerike.

Utočište u poslovnoj četvrti?

Bivši sirijski moćnik Asad navodno se još uvijek, zajedno s odanim pristašama, nalazi u Rusiji. Njegova obitelj navodno posjeduje skupe stanove u staklenim tornjevima luksuznog moskovskog poslovnog kvarta Moscow City.

Luksuzni azil – više od toga Rusija na kraju nije ni mogla ponuditi sirijskom savezniku. Ako iranski režim ipak padne, Moskva bi mogla postati pogodno utočište i za mule.