Na festivalu Bookstan publici se predstavio i Darko Cvijetić, jedan od najznačajnijih autora savremene književnosti.

Tim povodom za FTV je govorio o novoj, o bilježenju stvarnosti i onome što se ne da lako izgovoriti.

„Mi živimo fragmentirani svijet. Mi zapravo dobivamo sličice o velikim istinama. Zbog toga nam je teško provaliti velike istine jer nam se serviraju putem medija, interneta, sličice s kojih ne možemo vidjeti veliku sliku. Tako da se i meni činilo primjerenim za dnevnik nazvati to Bilješkaricom, nekakvom hibridnom riječju koja u sebi objedinjuje bilješku, kao zabilješku i škarice. Nešto što je isto tako otrgnuto od cjeline“, kaže Cvijetić za Federalnu televiziju.

Kaže da dnevnik teško može biti konzistentan - 'tu uvijek imate odlomke svojih misli'.

„Jer kad biste zapisivali sve svoje misli, imali biste roman. A ovako komadajući te misli zapravo dobivate male bilješkice, a onda se meni učinilo jako zgodnom ta riječ - bilješkarica. Volim se igrati jezikom i volim u jeziku te takozvane kovanice. Volim ih nanjušiti, volim ih dubiti poslije toga“, objašnjava on.

Naglašava i da mi živimo zlo doba.

„Ljudi nisu u stanju da prenebregnu zlo u sebi. Da pređu na tu toplu, svijetlu stranu. Kao da nas je sve ovo što nas pritišće već 30 godina zapravo od nas učinilo potuljene psihe, potuljene umove. Ljude koji više nisu u stanju da jasno razlikuju zlo i dobro. A mislim da je i svijet potpuno podivljao kako smo ušli u 21. stoljeće. Pogledajte, svako jutro otvorite mobitel i gledate gdje je novi rat izbio. Biti dobar čovjek je odluka. To je odluka, znate, jer ja smatram da svako od nas ima u sebi podjednako dobroga i lošega. I sad zavisi od okolnosti koje će vas natjerati da postupate zlo. Ali ako imate uspostavljene moralne kriterije, nećete sami sebi dozvoliti da pređete na stranu tame. Doista mislim da sam ova tri romana, 'Schindlerov lift', 'Što na podu spavaš' i 'Previše mi to. Osam djevojčica', zaklopio jedan krug u koji ne bih više tako rado da ulazim. To je vrlo traumatično. Čini mi se da ulazim u neku ranu starost kad mi treba možda koja bajka“, kazao je on.

Ne pišem da bi to izazvalo nekakvu žestoku reakciju, naglašava.

„Pokušavam biti objektivan. Pokušavam dati glas ljudima koji nemaju više glasa, koji su žrtve, koji ih više nema, koji ne mogu više da govore. Moj pokušaj je da se progovori o temama koje su teško progovorive. Jasno mi je da ćete uvijek naići na određenu vrstu zida, da li etičkog ili etničkog. Ali svako ima svoje pravo da kaže ono što smatra da je istina. Književnost ne barata pojmovima istinitosti i neistinitosti“, ističe Cvijetić.