Dana 11. jula u Srebrenici, Bosna i Hercegovina, očekuje se okupljanje oko 150.000 ljudi na dosad neviđenoj komemoraciji povodom 30. godišnjice genocida. U julu 1995. godine, više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka ubijeno je u svega nekoliko dana od strane vojske bosanskih Srba pod komandom generala Ratka Mladića, piše Radio France.

Uprkos tome što je Srebrenica još 1993. UN proglasio "zaštićenom zonom", nakon upozoravajućeg izvještaja generalnog sekretara koji je govorio o "genocidu koji se odvija sporo", holandski vojnici UN-a na terenu ostali su nemoćni pred prisilnim razdvajanjem muškaraca i žena.

Florence Hartmann, bivša novinarka i glasnogovornica tužilaštva Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, prisjeća se da su svi stanovnici koji su mogli napustiti Srebrenicu na početku rata to i učinili. Mnogi preživjeli etničkog čišćenja koje je 1992. pogodilo istočnu Bosnu potražili su utočište upravo u toj enklavi.

Ratko Mladić, koji je u svega nekoliko sedmica preuzeo kontrolu nad 70% teritorije BiH, osuđen je 2017. za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, te služi doživotnu kaznu zatvora.

Između 1992. i 1995. rat je odnio više od 100.000 života, dok je oko dva miliona ljudi bilo prisiljeno napustiti svoje domove. Danas, gotovo tri decenije nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma iz decembra 1995, Bosna i Hercegovina i dalje je duboko podijeljena po etničkim linijama, sa dvije entitetske jedinice – Republikom Srpskom i Federacijom BiH, i tri konstitutivna naroda: Bošnjacima, Srbima i Hrvatima.

Ipak, Republika Srpska, na čijem teritoriju se nalazi Srebrenica, i dalje odbija priznati da se desio genocid – stav koji dijeli i susjedna Srbija.

Dok se sjećanja na rat u Bosni polako brišu širom Evrope, preživjeli i dalje govore o svojim traumama.

Jedna od njih je Ramiza Gurdic, 73-godišnjakinja koja danas živi u predgrađu Sarajeva. Ramiza je tokom genocida izgubila supruga i dva sina. U trenutku izbijanja rata bila je domaćica, a muž joj je radio u rudniku. S tugom se prisjeća okrutnosti opsade – granatiranja, gladi, straha. Posebno joj je urezan 12. april 1993, kada je tokom granatiranja školskog igrališta ubijeno 62 djece, a 152 ranjeno.

Najteže joj pada sjećanje na dane nakon pada Srebrenice:

– Avioni su nam bacali humanitarne pakete, ali to je bila pokvarena hrana. Nekad stara godinama – kaže Ramiza.

Poput mnogih porodica, i ona je morala ukopati sina čije tijelo nikada nije u potpunosti pronađeno. Mnoge žrtve su premještane iz masovnih grobnica kako bi se prikrio obim zločina.

Trideset godina nakon rata, Bosna i Hercegovina i dalje iskopava posmrtne ostatke žrtava, dok rana još uvijek nije zacijeljena.

Reportaža počinje na Memorijalnom centru u Potočarima – mjestu sjećanja, ali i upozorenja.