"Početkom 1990-ih, dok su srpske oružane snage držale gradove pod opsadom, lokalno stanovništvo i raseljeni ljudi poput mene i moje porodice suočavali su se s ozbiljnim i stalnim nestašicama hrane", piše Emina Ćerimović za The Philadelphia Inquirer.

"Imala sam osam godina kada sam prvi put osjetila glad — rat u mojoj rodnoj Bosni je počeo nekoliko mjeseci ranije. Dok su srpske oružane snage držale ključne gradove pod opsadom, lokalni ljudi i raseljene porodice poput moje suočavali su se s ozbiljnom i dugotrajnom nestašicom hrane."

"Također sam imala osam godina kada sam prvi put otišla na mjesto za distribuciju humanitarne pomoći, gdje sam morala proći kroz masu očajnih ljudi — uglavnom odraslih — i moliti humanitarnog radnika da mi da jedan hljeb. Ne mogu zaboraviti taj hljeb, ni 33 godine kasnije — bila sam ponosna što sam imala nešto da ponesem kući svojoj porodici. Također sam osjećala sram što sam morala moliti za hljeb."

"Manjak hrane, glad i nedostatak pristupa čistoj vodi bili su stalni tokom narednih godina. Mama se služila nekonvencionalnim metodama kako bi nam pomogla da preživimo. Nismo imali sapun, pa bi ona skupljala pepeo iz drva za loženje, za koji je tvrdila da je prirodno sredstvo za čišćenje, i koristili bismo ga da peremo kosu. Kišnicu smo skupljali da peremo odjeću. Često smo jeli konzerviranu hranu kojoj je davno istekao rok trajanja."

"U trenutku najvećeg očaja, jednog dana mama je kući donijela vreću brašna. Gledala sam je s nestrpljenjem dok je pažljivo prosijavala brašno, šolju po šolju. Bilo je prepuno mišijih izmeta koje je pažljivo pokušavala izvaditi. Tada me nije zanimalo. Bila sam samo uzbuđena što ćemo imati hljeb. Istinu o infestaciji saznala sam tek prije nekoliko godina kada je mama, u rijetkoj prilici, govorila o ratu."

"Iako tada nisam htjela znati detalje, znala sam kakav utjecaj loša ishrana i nedostatak čiste vode imaju na zdravlje. Godine 1993 — godinu dana nakon što je rat u Bosni počeo — moja tada desetogodišnja sestra ozbiljno se razboljela od žutice i provela mjesec dana u bolnici. Jednog jutra ubrzo nakon toga, probudila sam se osjećajući se strašno loše. Povratila sam i vidjela crve duge deset centimetara u povraćotini. Vjerovatno sam ih dobila zbog nedostatka pristupa čistoj vodi, loše higijene, kontaminirane hrane — ili kombinacije svega toga."

"Zbog toga što je zdravstveni sistem bio preopterećen — slično kao što je danas preopterećen zdravstveni sistem u Gazi — nisam imala pristup nikakvom medicinskom tretmanu, i većinom sam se sama oporavila od parazitske infekcije. Već pothranjena, izgubila sam još više kilograma i potpuno sam se oporavila tek nakon što smo pobjegli u Švedsku u novembru 1994. godine, gdje su naši zdravstveni problemi konačno bili adekvatno tretirani."

"I sada, decenijama kasnije, dok posjećujem mamu u Sarajevu, gdje su podsjetnici na rat još uvijek prisutni, gledam je kako plače i kako joj se tijelo trese zbog slika koje dolaze iz Gaze. Pokušavam je utješiti, govoreći joj da će preživjeti, kao što smo i mi."

"Ali nisam sigurna da hoće. Zemlje koje imaju značajan utjecaj na Izrael ne preduzimaju nikakvu značajnu akciju kako bi zaustavile vladu premijera Benjamina Netanyahua."

"Užas za užasom koje Palestinci u Gazi proživljavaju u posljednjih 21 mjesec — dobro dokumentovan i prenošen uživo svima nama zahvaljujući hrabrim novinarima i drugima na terenu — vratio je sve traume mog djetinjstva u Bosni."

"Još se sjećam kako sam s užasom gledala vijesti na televiziji kada je 26 civila ubijeno u Sarajevu 27. maja 1992. godine dok su čekali u redu za hljeb, a još 108 ih je ranjeno."

"Premotajmo do ovog maja, kada sam prvi put vidjela snimak stotina gladnih Palestinaca pod vatrom dok su se gurali da dođu do hrane i pomoći."

"Dnevne fotografije iz Gaze, majki koje grle svoju izgladnjelu djecu, s vidljivim rebrima, i naslovi poput: 'posljednje dijete koje je umrlo od gladi bilo je lakše nego kada se rodilo', slamaju mi srce — i mami — i natjeraju me da plačem."

"U utorak su stručnjaci za međunarodnu nesigurnost u hrani koji prate glad u svijetu izjavili da se 'najgori mogući scenarij gladi trenutno odvija' u Gazi. Glad je vjerovatno rezultirala hiljadama smrti tokom gotovo 22 mjeseca, i potpuno je izazvana ljudskim djelovanjem. To je rezultat izraelske politike korištenja gladi civila kao oružja rata — ratnog zločina koji su moji kolege iz Human Rights Watcha, nevladine organizacije u kojoj radim, prvi put dokumentovali u decembru 2023."

"Mjesečna istraživanja izraelskih ograničenja na pomoć i usluge dovela su nas do neizbježnog zaključka da izraelske vlasti namjerno stvaraju uslove koji imaju za cilj fizičko uništenje Palestinaca u Gazi, u cijelosti ili djelimično, što predstavlja zločin protiv čovječnosti — istrebljenje i djela genocida."

"U septembru 2024. izvještavala sam o većem riziku od gladi za djecu i odrasle osobe s invaliditetom. Postalo je nemoguće za većinu ljudi u Gazi da pronađu hranu, a kamoli za djecu i odrasle koji su na posebnoj ishrani zbog zdravstvenih stanja ili invaliditeta. Situacija se dodatno pogoršala u posljednjim mjesecima, a prema UN-u, glad među djecom dostigla je vrhunac u junu. Ministarstvo zdravstva Gaze izvještava da je, zaključno s 30. juliem, 154 osobe, uključujući 89 djece, umrlo od pothranjenosti od 7. oktobra 2023, većina njih nakon 19. jula."

"Međunarodni sud pravde je još u januaru 2024. presudio da izraelske akcije u Gazi predstavljaju 'stvarni i neposredni rizik' da će biti nanesena nepopravljiva šteta 'pravu Palestinaca da budu zaštićeni od djela genocida'. Međunarodni krivični sud je izdao naloge za hapšenje Netanyahua i bivšeg ministra odbrane Yoava Gallanta zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti."

"Prema Konvenciji o genocidu, sve države imaju obavezu da spriječe genocid čim saznaju za rizik. Taj prag je već odavno pređen."

"Naoružani sukob u Bosni trajao je od 1992. do 1995. i doveo do genocida. Više od 100.000 naših ljudi je ubijeno, a bezbroj drugih ostalo je s ranama koje se ne mogu izliječiti. Trebalo je da Vojska bosanskih Srba pogubi više od 8.000 dječaka i muškaraca u Srebrenici da bi svjetske sile konačno reagovale. Neuspjesi su priznati, izvinjenja izrečena, i obećanja data da se to više nikome neće dopustiti."

"'Nikada više' je sada, ali ne vidim pokušaj da se ta obećanja ispune. Sve što vidim je istrebljenje Palestinaca — prenošeno uživo."

Autorica Emina Ćerimović je zamjenica direktora za prava osoba s invaliditetom u organizaciji Human Rights Watch.