Pobuna dijela Srba u Hrvatskoj počela je cestovnim barikadama na današnji dan, 17. avgusta 1990. u sjevernom predgrađu Benkovca. Oni koji su se u to vrijeme vraćali s mora nisu se vratili istim putem. Putnici koji su u drugoj polovini 1990. morali ići preko Knina ili nekih drugih mjesta sa srpskom većinom bili su često izloženi zlostavljanju lokalnih pobunjenika. Oni su, nakon najave MUP-a da će uzeti oružje iz policijskih stanica na području u kojem žive pobunjeni Srbi, preko noći posjekli stabla i preko prometnica postavili barikade, uglavnom od stabala i kamenja. Noću su oko srpskih sela kružile naoružane straže, s izgovorom da se boje "ustaškog genocida".

Bio je to dio smišljenog plana iz Beograda. Na kraju dana mnogi bi pokupili balvane, koje su potom prodavali, a onda noću rezali nove. Rat je, ukratko, počeo kao hajdučija – a taj je termin često koristio i predsjednik Tuđman. Ljeto i rana jesen 1990. prošli su u incidentima i čarkama, ali do tada nije bilo prolijevanja krvi. No u noći na 23. novembar pobunjenici s kninskog područja postavili su zasjedu na raskrsnici cesta Obrovac – Zadar – Žegar – Knin. Policajci Jozo Bukarica, Stevan Graovac i Goran Alavanja bili su u ophodnji po toj prometnici. Tad ih je iz mraka zasuo rafal. Mladog Gorana Alavanju (27) pogodilo je sedam metaka... Milan i Milija Alavanja, roditelji ubijenog Gorana, živjeli su u kući koja je dio nekadašnjeg velikog imanja u Karinu Donjem. Imali su troje djece. Stariji sin Goran imao je 27 godina kad je ubijen.

Druga dva policajca iz patrole imala su više sreće, preživjela su napad – Alavanju su ubili, Jozu Bukaricu ranili, a Stevan Graovac prošao je neozlijeđen. Sljedeće jutro počeli su stizati brzojavi saučešća, od predsjednika Tuđmana, ministra unutrašnjih poslova Josipa Boljkovca, predsjednika Sabora Žarka Domljana... Na mjesto na kojem im je sin ubijen, Goranovi roditelji su na godišnjicu pogibije donosili cvijeće i palili svijeću za svog sina, nakon čije smrti više ništa nije bilo isto. Ni u njihovoj porodici ni u zemlji u kojoj su se rodili i tu porodicu stvorili. Ni danas se ne zna ko im je tačno ubio sina, ali više kao da su svjesni da im taj podatak, to neko ime i prezime, ne bi značilo ništa. "Mi smo Srbi, ali nikad nismo mrzili Hrvate. Njega Hrvati nisu ubili. I dalje se pitam zašto se sve to dogodilo", kazao je svojevremeno Milan.

Goran Alavanja, hrvatski građanin srpske nacionalnosti, poginuo je kao član MUP-a Hrvatske. Prva je žrtva "balvan-revolucije". Kasnije mu je priznat status branitelja, no prvim hrvatskim poginulim braniteljem drži se Josip Jović, također policajac, poginuo na "krvavi Uskrs", 30. marta 1991. godine.

Nakon Oluje porodica Alavanja je u Srbiji živjela dvije godine, nakon čega su se vratili u porodičnu kuću u Karinu. U njoj krate staračke dane prebirući po pitanjima od kojih mnoga nikad neće dobiti odgovor. Historičari su dali opšte odgovore na ono što se tada dogodilo. Kontekst je jasan. Bila je to početna faza oružane pobune dijela Srba u Hrvatskoj, potaknute iz Srbije i krugova u JNA. Tadašnje Srpsko nacionalno vijeće najavilo je raspisivanje referenduma o autonomiji. Pravdali su to kulturnom i političkom nezavisnošću, iako je svima bilo jasno da je u pozadini stvaranje Velike Srbije.

Tokom poslijepodneva iz Knina su, kako tada piše Večernji list, stizale dramatične vijesti. Milan Babić, tadašnji predsjednik Skupštine opštine Knin, proglasio je ratno stanje, a Štab za odbranu grada proglasio je pripravnost građana, koja je stupila na snagu odmah. Sve ceste u smjeru Knina bile su blokirane. Na prilazima gradu stajale su naoružane seoske straže. Hrvatima, njima nepodobnim ljudima i vozilima s hrvatskim registarskim tablicama spriječili su bilo kakav pokušaj prolaska. Prometnu vezu južne i sjeverne Hrvatske u potpunosti su prekinuli. Pred barikadama su ostali zarobljeni i mnogi strani turisti...

Hrvatsku je trebalo uvući u brzi rat i vojno poraziti... Iz Beograda su u Hrvatsku upućivani pripadnici tajne policije. U Kninu su pobunjenike obučavali Franko Simatović, Kapetan Dragan i drugi zloglasni akteri rata... Hrvatskoj javnosti malo je poznata epizoda u kojoj je, prije izbijanja rata, na Kordunu uhapšen Željko Ražnatović Arkan, ubica, ratni i mirnodopski zločinac te kriminalac međunarodnog formata. Za 24sata priču o njegovom zarobljavanju ispričao je policajac koji ga je tada uhapsio. To je bilo samo nekoliko dana nakon ubistva Alavanje.

Milan Šerbula, komandir Policijske stanice Dvor na Uni, tada 51-godišnjak, u tmurnim vremenima koja su najavljivala zlo na našim prostorima, kontrolisao je noću ulazak i izlazak vozila u svoj grad. Postavljao je policijske patrole na mostove preko kojih se ulazi u Dvor, a bilo ih je četiri. Gotovo svaku noć išao je u kontrole policajaca kako bi podigao njihovu budnost. Nešto poslije ponoći 29. novembra 1990. primijetio je vozilo da dolazi iz pravca Bosne i Hercegovine.

Njegova patrola je obavila kontrolu i to vozilo je nastavilo vožnju i prošlo pored njega. Vidio je da je u pitanju terenac bočno ojačan debljim cijevima. Vozilo je krenulo prema selu Hrtiću. Kako u tom selu ima švercer oružja, Šerbula je krenuo za njim i potvrdilo se da zaista ide prema kući švercera. Vozilo se zaustavilo blizu te kuće i počelo se vraćati unazad kako bi se okrenulo, ali Šerbula je pritjerao svoje vozilo do terenca. Terenac nije imao kuda. Jedan od njih izašao je iz vozila i Milan je, kako je jakna bila raskopčana, primijetio da taj ispod pazuha ima pištolj. Jedan iz terenca je viknuo "Pucaj"! Milan je potegao pištolj i uperio ga u neznanca. Taj nije uspio izvaditi svoj nego je odmah spojio ruke i usmjerio ih prema Milanu, tipično kako kriminalci pruže ruke da ih se veže lisicama. Ekipa iz terenca privedena je u Policijsku stanicu Dvor, utvrđen je identitet i tek tada se vidjelo da je onaj koji je vezan bio Željko Ražnatović Arkan, o kojem Milan i nije baš znao mnogo.

Prevezen je u Zagreb, pa na sud, a kasnije je razmijenjen. Milan Šerbula je kasnije uhapšen, bio je u Kninu u zatvoru. Skrivao se i u BiH, Srbiji... "Balvan-revolucija" okončana je tek akcijom Oluja, pet godina kasnije. Pobuna je nanijela nepopravljive štete, najprije svojim žrtvama, Hrvatima i drugim građanima nesrpske nacionalnosti – koji su odmah nakon izbijanja rata protjerani s prostora pod srpskom kontrolom – do, na kraju, samih Srba. Ratne štete, uništena industrija, upropaštene mnogobrojne turističke sezone, o ljudskim životima da se i ne govori, društvene posljedice, odveli su nas u katastrofu čije posljedice i danas saniramo. Ne ponovilo se, piše Express.hr.