Iako se izraelsko ratno zrakoplovstvo s razlogom smatra najmoćnijim u regiji, samo po sebi ne predstavlja egzistencijalnu prijetnju Iranu u slučaju rata. U stvari, najveće prijetnje s kojima se Teheran suočava su kolaboracionisti i špijuni na terenu, koji su odgovorni za najznačajnije udarce nanesene tokom takozvanog "12-dnevnog rata", piše Robert Inlakesh za The Palestine Chronicle, prenosi Stav.ba.

Drugi krug neprijateljstva

Dok se svijet priprema za potencijalne implikacije očekivanog drugog kruga neprijateljstava između Islamske Republike i Izraela, na Teheran se vrše različiti pritisci izvana, ali nijedan nije toliko zabrinjavajući kao infiltracija iznutra. Problem koji je doveo do masovne sigurnosne kampanje širom zemlje od 24. juna.

Mnoge analize iransko-izraelskog kompromisa u junu govorile su u prilog iranske ili izraelske pobjede, ali stvarnost je bila takva da je, kada je prestanak direktnih neprijateljstava završio, rezultat u najistinitijem smislu bio pat pozicija. Razumijevanje ovoga je ključno za obradu onoga što se zaista dogodilo.

Nema jasnog pobjednika… Još uvijek

Ako pročitate proizraelske argumente koji tvrde da su postigli neku vrstu pobjede u nezakonitom napadu na Iran, oni navode nekoliko ključnih dostignuća koja potkrepljuju njihove tvrdnje, neka izmišljena, a druga utemeljena na činjenicama. 

Ako se prvo osvrnemo na navode o značajnoj degradaciji iranskih nuklearnih kapaciteta, proizvodnje raketa, lansirnih rampi i protivvazdušne odbrane, postoji malo dokaza koji potkrepljuju ove tvrdnje. 

Iako se čini da su američki napadi na postrojenja u Natanzu i Fordowu nanijeli štetu, čak su i izraelske interne procjene dosljedno sugerirale da bi bio potreban još jedan krug napada kako bi se dovoljno degradirali iranski nuklearni kapaciteti. 

Ovo je također argument koji smo vidjeli u publikacijama najutjecajnijih proizraelskih think tankova, uključujući one poput Fondacije za odbranu demokratija (FDD) i Washingtonskog instituta za bliskoistočnu politiku (WINEP), koji su tvrdili da je potrebna buduća runda udara, iako su napomenuli da to mora biti ograničeno.

Što se tiče tvrdnji o protivvazdušnoj odbrani i iranskom programu balističkih raketa, kontinuirani česti raketni testovi, vojne vježbe i sposobnosti koje je demonstrirao Iranski revolucionarni gardijski korpus (IRGC) do posljednjeg sata bitke, sve to ukazuje na to da te sposobnosti nisu nepopravljivo dirane. Da bismo donijeli informiranu procjenu, sigurno je reći da Izrael nije nanio nikakav ozbiljan udarac u tom pogledu.

Dugotrajna vojna kampanja

Međutim, dio argumenta koje iznose proizraelske publikacije, političari i analitičari zaista je tačan. Izrael je uspio u provođenju dugotrajne vojne kampanje, ubio je najmanje 23 vojne vođe i nekoliko nuklearnih naučnika, uspio je hakirati i onesposobiti iransku protivvazdušnu odbranu kako bi omogućio svoj početni napad. Sve je to istina.

Ipak, izraelski proračuni u napadu bili su da bi Iranu mogli učiniti ono što su učinili Hezbollahu, pretpostavka koja se pokazala kao velika greška. U roku od otprilike 15 sati - neki tvrde da je ukupno 17 - Iranci su uspjeli popraviti i ponovo osposobiti svoju protivvazdušnu odbranu, zamijeniti svoje vojno vodstvo koje je bilo izgubljeno i izvesti masovni raketni napad, uključujući i direktne udare u srce Tel Aviva.

Gotovo svi najznačajniji udarci koje je Izrael nanio izvedeni su unutar početnog vala napada, a osim toga, uspjesi su proizašli iz njihovih kolaboracionista i agenata širom iranske teritorije. 

Iako ne posjedujemo potpune podatke o ovom pitanju, većinu napada koje je izveo Izrael izvršili su njihovi posrednici na kopnu, a ne njihove zračne snage. To se, međutim, nastavilo sve do posljednjeg dana otvorenih neprijateljstava.

U međuvremenu, Iran je proglasio pobjedu zahvaljujući svojim ukupnim performansama u sukobu, uspjevši značajno smanjiti efikasnost izraelske protivvazdušne odbrane, istovremeno ga napadajući u talasima balističkih raketa. IRGC je čak dobio posljednju riječ, jer su nastavili bombardovati Izrael do isteka roka za prekid vatre, bez ikakvog stvarnog odgovora tokom nekoliko sati.

Libanski otpor

Ako ovo uporedimo s ratom između Hezbollaha i Izraela koji je započeo u septembru 2024. godine, Izraelci su se s vremenom pokazali manje efikasnima. Međutim, rat je rezultirao onim što je većina ljudi smatrala de facto izraelskom pobjedom jer je očigledno nanio najveće udarce.

Na terenu, Izrael nije uspio osigurati taktičke, strateške, pa čak ni operativne pobjede u Libanu. Ipak, zbog infiltracije Hezbollaha i uspješnih obavještajnih operacija, nanio je taktički poraz libanskom otporu, koji je pokušavao pretvoriti u strateški poraz koristeći unutrašnje snage unutar zemlje; poput sadašnjeg libanskog premijera Nawafa Salama.

Sada, kada je u pitanju Iran, libanska strategija jednostavno neće funkcionisati. Međutim, Izrael kontroliše ključne adute putem mreža iranskih izdajnika koji su spremni da uvuku svoju naciju u građanski rat sličan sirijskom za pravu cijenu.

Kako bi se suprotstavio ovome, Iran je pokrenuo kampanju protiv pobunjenika u provinciji Sistan-Balučestan, kao i borbu protiv proizraelskih kurdskih oružanih i drugih snaga, istovremeno izvodeći velike racije, locirajući mjesta za proizvodnju oružja i uspijevajući otkriti bezbrojne mreže agenata.

Ako pratite izvještaje u antiiranskim korporativnim medijima na Zapadu ili u perzijskim medijima koji su povezani s Izraelom, SAD-om i Velikom Britanijom, ova kampanja je rezultirala zvonom za uzbunu zbog porasta broja pogubljenja širom zemlje. 

Uzmimo za primjer izvještaj Reutersa, koji se poziva na UN, od 29. augusta, koji navodi „značajan porast“ broja pogubljenja na 841 do sada ove godine. Prošle godine, UNHRC je prijavio broj pogubljenja od 975. Ono što se ne spominje u izvještaju Reutersa je statistički pregled ovih brojki. Na primjer, 2024. godine samo 3 posto je bilo po optužbama vezanim za sigurnost, ostatak su bili krivična djela povezana s drogom, ubistva i seksualni delikti. 

Društvene podjele

Prema proizraelskom novinskom portalu Iran International, samo u julu ove godine bilo je oko 100 pogubljenja, što bi zaista predstavljalo porast i dogodilo se odmah nakon "12-dnevnog rata", iako nema dovoljno dokaza o tome na osnovu čega su ta pogubljenja izvršena. Ipak, okvirno predstavljanje od strane ovih medija koristi se za podsticanje društvenih podjela, a ne u korist jasnoće.

Izraelci sada očajnički pokušavaju - što je pokazano u nedavnom obraćanju izraelskog premijera Benjamina Netanyahua u kojem je popio čašu vode i ohrabrio Irance da promijene režim kako bi riješili svoju tekuću krizu s vodom - da izazovu haos.

Kakvu prijetnju predstavlja Izrael?

Neki analitičari su pretpostavili da su, zbog naizgled uspješnog iranskog obračuna s agentima i saradnicima, oni nevini, ali to bi, blago rečeno, bilo prilično naivno tumačenje. Izraelci se decenijama pripremaju za operaciju promjene režima protiv Irana, a oko 50 zemalja ima svoje obavještajne agente širom zemlje, a mnoge od ovih zemalja održavaju bliske veze s izraelskim Mossadom.

Izgleda kao da je Iran donekle uspio u rješavanju problema infiltracije, budući da je Izrael sigurno upropastio neke od svojih aduta tokom posljednje runde neprijateljstava, ali kao što trenutno vidimo u Libanu sa čestim atentatima, uprkos najboljim pokušajima Hezbollaha da poveća svoju sigurnost, još uvijek postoje rupe. 

Razumno se može pretpostaviti da je isti slučaj i u Iranu. Nakon atentata na vođu Hamasa, Ismaila Hanniyeha, u Teheranu, očigledno nije bilo rješavanja problema s propustima. Također se mora pretpostaviti da je Iran pokušavao riješiti problem, ali nije uspio, ne samo zbog šokantne infiltracije otkrivene u slučaju Hezbollaha koja bi povećala njihovu odlučnost, već i zbog decenija atentata na iranske nuklearne naučnike.

U stvari, najmanje infiltrirani igrači u Osovini otpora predvođenoj Iranom ispostavili su se kao prvi jemenski Ansarallah, a zatim Hamas. Zbog situacije na terenu u Gazi danas, mogućnost izbjegavanja izraelskog otkrivanja postala je mnogo teža; treba napomenuti.

Očekivano bi bilo da Izraelci pokušaju pokrenuti veću kampanju koristeći svoje agente i posredničke milicije na terenu tokom sljedeće runde, pored pokušaja atentata na iranskog ajatolaha Seyyeda Alija Khamneija kao psihološki udarac osmišljen da demoralizira zemlju, istovremeno ohrabrujući Irance, koji prate vijesti iz proizraelskih medija poput Iran Internationala i BBC Persian, da se obavežu na ustanak.

Dva glavna problema

Izabrani vođa izraelske revolucije je sin svrgnutog iranskog šaha, kojeg su proglasili "prijestolonasljednikom" heretičke monarhije, a istovremeno žele donijeti "slobodu i demokratiju" u Teheran. Tokom posljednjeg izraelskog napada, šahov sin je pozvan da ohrabri ovu obojenu revoluciju u najgorem mogućem trenutku, a umjesto toga postao je predmet ismijavanja koji nije uspio potaknuti ni mali protest.

Neuspjesi Tel Aviva svode se na dva glavna problema: prvi je da nemaju nikakve druge adute osim kolaboracionista i obavještajnih operacija; drugi je da su potcijenili iransku izdržljivost.

Primarni neuspjesi Irana svode se na pogrešno tumačenje izraelskih namjera za regiju od 7. oktobra 2023. godine, što je dovelo do oklijevanja i pogrešnih procjena, pored pitanja infiltracije. 

I Izrael i Iran će nastojati ispraviti kurs. To znači da će sljedeća runda izgledati drugačije. Izraelci su historijski uvijek bili agresori i čini se da gube samo kada su namamljeni u zamku ili napadnuti prvi. 

Zaista, lopta je sada na iranskoj strani terena, posebno jer su oni ti koji su zaista odlučili prekinuti vatru bez postizanja ikakvog stvarnog sporazuma. Iranci ovdje imaju dvije mogućnosti: 

- Da ojačaju vlastitu sigurnost do nivoa na kojem su sigurni da Izrael ne može izvesti još jednu operaciju koristeći visoko osjetljive informacije u obimu u kojem je to učinio ranije ove godine i postaviti zamku neprijatelju.

- Pripremiti preventivni napad, uključujući Hezbollah kao kopnenu snagu, koji je osmišljen da Izraelce prisili na potpunu predaju.

Problem s drugom opcijom je što bi bilo nevjerovatno teško usmjeriti nešto ovakve prirode, a da Izrael o tome unaprijed ne zna. Izraelci će dobiti najmanje deset minuta upozorenja na nadolazeće rakete, dok bi napad Hezbollaha velikih razmjera imao jasne znakove koji bi ih mogli upozoriti.

Kraj sukoba

Također se čini kao da Izraelci shvataju da će sljedeća runda vjerovatno biti mnogo skuplja za obje strane, jer nastavljaju jačati svoj sjeverni front i kontinuirano šalju snage u južnu Siriju odakle bi mogli pokrenuti napad na libanski Bekaa.

Nemoguće je tačno predvidjeti kako će se ovo odvijati, ali je sigurno da će ishod uveliko biti diktiran time koliko daleko su Iranci i njihovi saveznici spremni ići. Hoće li Iran izazvati svoje saveznike u Libanu i Iraku? Hoće li izvršiti raketne napade koji će paralizirati Izrael? Ili će slijediti ideju "odvraćanja", koja jednostavno ne postoji ni za jednu stranu u ovom tekućem regionalnom ratu? Jedan potez ovdje bi mogao biti razlika između strateškog poraza Izraela i početka katastrofalne operacije promjene režima u Iranu.

Mnogo toga što izraelski premijer Benjamin Netanyahu javno govori je čista besmislica, a ideja o "potpunoj pobjedi" je očito njegov cilj u regiji. Stoga se ovaj regionalni sukob neće završiti dok jedna strana ne postigne "potpunu pobjedu", to će biti ili Osovina otpora predvođena Iranom ili izraelsko-američki savez.

(Robert Inlakesh je novinar, pisac i dokumentarista. Fokusira se na Bliski istok, specijaliziran za Palestinu. Ovaj članak je napisao za The Palestine Chronicle.)