Neredi u 90-im se vraćaju kao upozorenje za Zapadni Balkan, koji prolazi kroz jedan od najturbulentnijih političkih perioda u posljednjih nekoliko decenija. Od institucionalne blokade na Kosovu, do masovnih protesta u Srbiji, separatističke retorike u Bosni i Hercegovini i podjela u Crnoj Gori – slika je mozaik kriza. Stručnjaci upozoravaju da bi ravnodušnost Zapada, u vrijeme kada Rusija pokušava iskoristiti slabosti regiona, mogla gurnuti Balkan u opasnu spiralu.

Balkan je pokazao da nacionalizam nije samo retorika, već često i uvod u rat. Ideologija Slobodana Miloševića je 90-ih pokrenula sukobe koji su ostavili duboke ožiljke u regionu. Danas se slične sjene vraćaju kroz sadašnje lidere. U središte njih, mnogi posmatrači stavljaju Aleksandra Vučića iz Srbije.

Na vlasti od 2014., prvo kao premijer, zatim kao predsjednik, vodio je strategiju koja kombinuje nacionalizam s političkim pragmatizmom, a proteže se izvan granica Srbije: na Kosovu, kroz osporavanje državne vlasti; u Bosni i Hercegovini, kroz otvorenu podršku separatizmu srpskog lidera Milorada Dodika; te u Crnoj Gori, kroz uticaj na prosrpske grupe.

U tako kritičnoj situaciji, Ivana Stradner iz Fondacije za odbranu demokratija u Washingtonu napominje da Vučić sam eskalira ili smiruje krize – ne radi stabilnosti regiona, već radi vlastite moći, ugrožavajući ravnotežu svugdje, prema njenim riječima. "Ništa nije izolovano, sve je međusobno povezano. Sve što se dešava u Srbiji sada je također u velikoj mjeri povezano s onim što se dešava u Bosni, s Dodikovim, sa situacijom na Kosovu i sa polarizacijom u Crnoj Gori.

Jer, nažalost, ono što se dešava u Beogradu određuje smjer cijelog regiona", kaže Stradner za emisiju Radio Slobodna Evropa Expose. I, čini se da je regija zaglavljena u ciklusu produbljivanja kriza.

Na Kosovu je prošlo više od 200 dana od izbora, ali institucije nisu konstituisane. Politički sukobi ostavili su Skupštinu bez srpskog potpredsjednika, dok je zemlja godinama pod kaznenim mjerama EU, blokirana u procesu članstva u međunarodnim organizacijama i često u središtu kritika zbog percipiranog nekoordinisanog pristupa.

U Crnoj Gori su na vlasti prosrpske i proruske stranke. Zajedno sa Srpskom pravoslavnom crkvom, podstiču etničke podjele i traže bliže veze sa Srbijom. Ali situacija je još više užarena u Bosni i Hercegovini, gdje srpski lider Milorad Dodik otvoreno osporava autoritet države, ignorišući odluku suda koja je ukinula mandat predsjednika Republike Srpske.

Širi etničku mržnju, glorifikuje ratne zločince, negira genocid u Srebrenici i otvoreno lobira za odcjepljenje Republike Srpske od ostatka Bosne i njeno ujedinjenje sa Srbijom.

Na svojoj strani, Dodik ima i Vučića, iako je osporen studentskim protestima - koji su među najvećim u historiji Srbije. Iskra koja je zapalila njihov bijes prije deset mjeseci bilo je urušavanje krova željezničke stanice u Novom Sadu, u kojem je poginulo 16 ljudi.

Za katastrofu je okrivljena vladina korupcija i potakla je pozive za prijevremene izbore. Kako je bijes na ulicama rastao, odgovor Vučićevog režima postajao je sve drakonskiji. Bez ikakvih dokaza, optužio je "strane agitatore" za pokušaj revolucije i pokrenuo obračun s organizacijama civilnog društva koje se finansiraju iz inostranstva, dok su organizovane mase napadale demonstrante.

"Spriječit ćemo svaki pokušaj da nas se uvede u građanski sukob i ugrozi sigurnost i mir u našoj zemlji. Poručit ćemo i onima vani, koji su sve to organizovali, da nisu uspjeli i da nikada neće", rekao je Vučić nakon nasilnog protesta u augustu.

1998., jugoslovenski autokrata Slobodan Milošević imenovao je Vučića za ministra informacija.

U ovoj ulozi, sproveo je neke od najrestriktivnijih zakona u Evropi protiv slobode izražavanja. Gotovo tri decenije kasnije, Vučić u Srbiji kontroliše sve – od medija do pravosuđa, od ugovora o infrastrukturi do ugovora o naoružanju – a njegov cilj je po svaku cijenu ušutkati demonstrante, kaže Maja Bjelloš iz Beogradskog centra za sigurnosnu politiku.

"Ljudi znaju da bi svako izlaženje na ulice moglo rezultirati brutalnim policijskim nasiljem, ali ipak izlaze i suprotstavljaju se režimu i policiji. Osjećaju da je njihova borba za bolje društvo legitimna", kaže Bjelloš za Expose.

Stradner povlači snažnu paralelu između trenutne situacije na Balkanu i haosa 1990-ih koji je doveo do raspada tadašnje Jugoslavije.

"Šokantno je da u 2025. govorimo o još jednom autoritarnom režimu – gotovo 25 godina nakon pada Miloševićevog režima. Srbija nije doživjela takve proteste od pada Miloševićevog režima... Čak i ono što se dešava u Crnoj Gori sa etnonacionalističkom polarizacijom, na Kosovu sa mogućim eskalacijama, u Bosni i Hercegovini sa mogućim separatističkim pokretima, tjera me da shvatim da je povratak u '90-e, nažalost, možda na pomolu", naglašava Stradner.

Kaže da ne predviđa rat kao 90-ih, ali upozorava da se kroz moderne oblike hibridnog ratovanja mogu postići destabilizirajući ciljevi.

David Kanin, profesor evropskih studija na Univerzitetu Johns Hopkins, slaže se, ali napominje i da je jedan aspekt drugačiji od 90-ih. Tada su, kaže, Sjedinjene Američke Države bile vrlo moćne i Rusija je sarađivala s njima, dok je danas – suočena s ratom u Ukrajini, sukobom u Gazi, rastućom prijetnjom iz Kine – mnogo manje angažovana na Balkanu.

"To bi za neke moglo biti dobra vijest, da velike sile više nisu toliko dominantne i da regija može djelovati više samostalno. Ali loša vijest je da, djelujući samostalno, regija snosi punu odgovornost za svoju budućnost i 'više se ne može oslanjati na vanjsku intervenciju'", kaže Kanin za Expose.

No, loše vijesti tu ne završavaju, kažu analitičari, jer Rusija, iskorištavajući slabosti regiona i nedostatak angažmana Zapada, interveniše sofisticiranim političkim i ekonomskim strategijama kako bi proširila svoj uticaj. Od podrške srpskim i prosrpskim liderima do korištenja energije i strateških investicija kao alata pritiska, Moskva je uspjela stvoriti postepenu destabilizaciju bez korištenja vojnika i tenkova, kaže Stradner.

Ona podsjeća da se samo ove godine Vučić dva puta susreo s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, kao i Dodik, koji je rekao da očekuje da će se ponovo sastati s njim u oktobru. "Putin traži nove prilike da izazove Zapad i stvori haos u tom dijelu svijeta. Tako bi se mogao predstaviti kao posrednik, a zatim ucjenjivati Zapad govoreći: 'ako ne želite da situacija izmakne kontroli, morat ćete pregovarati sa mnom'", kaže Stradner.

U anketi koju je prošle godine proveo Međunarodni republikanski institut, 43% ispitanika u Srbiji smatralo je Zapad odgovornim za "vojni sukob između Rusije i Ukrajine", a samo 6% Rusiju.

Poređenja radi, 73% ispitanika na Kosovu smatralo je Rusiju odgovornom, a samo 8% Zapad. Sjedinjene Države, preko svog ambasadora pri NATO-u, Matthewa Whitakera, jasno su dale do znanja da žele stabilnost na Zapadnom Balkanu.

"Vrlo pažljivo pratimo sve što se dešava i u Republici Srpskoj i u Srbiji. Trenutno smo usredotočeni na to da se situacija ne pretvori u potencijalni regionalni sukob", rekao je.

Upitan bi li NATO intervenisao u slučaju oružanog sukoba, posebno u Bosni i Hercegovini ili Srbiji, Whitaker je odgovorio da savez djeluje jednoglasno, dodajući da smo "daleko od takvog scenarija".

I, da bi se ova prijetnja držala na odstojanju, Kanin kaže da Zapad – posebno Evropska unija – mora držati regiju u fokusu i ispuniti data obećanja. "Fragmentirana je, previše birokratska i spora u djelovanju, dok je njena politika proširenja izgubila kredibilitet kod balkanskih zemalja koje još nisu dio nje. Važno je da se Crna Gora pridruži EU do 2030. Ako se ovaj rok produži i nijedna druga zemlja ne bude primljena, onda će reputacija EU – što je od nje ostalo – biti uništena", kaže Kanin.

U Srbiji, naprimjer, Evropska unija ima snažan uticaj, jer preko 60% stranih investicija dolazi iz nje. EU je pozvala na suzdržanost sa svih strana u zemlji, ali strahovi da bi se Beograd mogao približiti Rusiji izgleda su ublažili njenu kritiku Vučića, koji je ove sedmice najavio nove plinske sporazume sa Moskvom.

Stradner kaže da je sada vrijeme za štapove, a ne za mrkvu. Nakon raspada Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, kaže da je Zapad vjerovao da će snažne ekonomije i otvorena tržišta spriječiti nove ratove u regionu, ali ovaj pristup je propao. Prema njenim riječima, Srbija je postala zemlja kandidat za EU, ali je njena ideološka orijentacija ostala povezana s Rusijom i Kinom. Stoga, EU treba govoriti jezikom sankcija svakome ko prijeti regionalnoj stabilnosti, kaže Stradner.

"Vučić se plaši zapadnih sankcija i plaši se nedostatka zapadnog novca, jer su oni jedini razlog zbog kojeg je na takozvanoj putanji prema EU", dodaje. Za Bjelloš u Beogradu, Vučić mora otići.

"Pitanje je vremena kada će se to dogoditi. Ono što je stvorio, ova abnormalna situacija u kojoj živimo, više nije prihvatljiva ili podnošljiva za značajan broj građana", kaže. Prema riječima profesora Kanina, ideja o vraćanju mira na Balkan je varljiva, jer je nesigurnost stoljećima bila norma u ovom regionu.

Rješenje, kaže, ne leži u nepokolebljivoj stabilnosti, već u kretanju naprijed prema nečem boljem. Sklanjanje Dodika s vlasti i organizovanje slobodnih izbora mogli bi biti skroman korak naprijed - uvijek ako regija ostane pod kišobranom Zapada, zaključuje stručnjak za Balkan.