Historija je prepuna iste scene pod drugim imenima. Prije 30 godina gledali smo Genocid u Srebrenici, Bošnjaci su bili obilježeni kao „drugi“ i zato meta u Foči, Višegradu, Prijedoru, Brčkom.

Danas, uz svakodnevne snimke razaranja Gaze i goleme civilne žrtve, međunarodne institucije, od UN agencija do Međunarodnog suda pravde (ICJ), izričito upozoravaju i propisuju privremene mjere zbog rizika od genocida, obavezujući strane da spriječe djela obuhvaćena Konvencijom o genocidu i omoguće humanitarnu pomoć. To je pravni jezik za ono što običan čovjek vidi golim okom: katastrofu civilnog stanovništva i moralni test za sve nas, piše Bosna.hr.

Ta ista logika dehumanizacije puca i po našim šavovima. U Hrvatskoj su političke poruke poput one HDZ-ovog eurozastupnika Tomislava Sokola, “Islamski fundamentalizam je najveće zlo današnjice… za ono što se događa u Gazi isključivo je kriv Hamas”, postale mainstream.

Problem ovakvih izjava nije osuda terorizma kao takvog (to je legitimno i nužno), nego klizni prijelaz: od opravdane kritike jedne ideologije prema sumnji prema muslimanima uopće. U praksi, to se prelije na džemate, manjinske udruge, obične vjernike. Rječnik „obrane Europe“ lahko postane alibi za stigmu nad komšijama.

Nije to samo Balkan. London je proteklog vikenda dobio sliku europeizirane ksenofobije: na skupu Tommyja Robinsona okupilo se, po procjeni policije, 110–150 hiljada ljudi, jedna od najvećih krajnje desnih demonstracija u novije vrijeme. Na transparentima je pisalo “Stop the boats”, “Send them home”, na sceni je bio i dio evropskih desničara, uz Elona Muska koji se javio videolinkom. Bilo je i hapšenja te 26 ozlijeđenih policajaca. Ovo više nisu margine, to je glavni tok političke kulture koja se hrani strahom od „drugih“.

Preko Atlantika, tvrda antiimigracijska agenda postaje državna politika, od obećanja “najveće deportacije u historiji” i masovnih racija, do poteza koji stvaraju okvir za novu verziju „travel bana“ usmjerenu na većinski muslimanske zemlje. To nisu samo govori, to su nalozi, detencijski kapaciteti i budžetske stavke.  

Etiketirajući govor podrazumijeva „islamizam“, „invaziju“, „parazite“, „zamjenu stanovništva“. Generalizacija je zavldala jer ideologija manjine postaje stigma cijele skupine. Provodi se politika izolacije jer jezik, kultura, odjeća i hrana proglašavaju se „provokacijom“. Na koncu slijedi normalizacija jer mediji i političari ponavljanjem čine iznimku pravilom, što vodi u nasilje. Pritom je sve “oportunističko” dok se priznanje motiva mržnje ne izbori.

U Hrvatskoj je „kulturni rat“ najvidljiviji ondje gdje je simbol lak, na primjeru plakata na hindskom jeziku, prijavljenih inspekciji pod etiketom „obrane hrvatskog“. Laka meta je jezik. Teška meta su napadi na strance, loš smještaj, ozljede i smrt na radu, ono gdje bi se država morala boriti za ljude. I 2024. godine Hrvatska je bilježila stotine krivičnid djela na štetu stranaca, 527 žrtava u sedam mjeseci i 20% svih poginulih na radu među strancima. O tome treba govoriti barem onoliko glasno koliko o plakatima.

Evropa i Hrvatska demografski stare i ekonomski ovise o radu ljudi koji dolaze izvana. Istodobno, isti ti ljudi postaju meta na ulici i u diskursu. To nije sigurnost, to je alibi politika. Umjesto stvarne integracije (kursevi jezika o trošku poslodavca, kontrola smještaja, brza pravna pomoć, strogo sankcioniranje govora mržnje i zločina iz mržnje), nudi se moralna panika i „odbrana identiteta“.

Što se tiče Bošnjaka muslimana, kad mainstream stalno govori o „najvećem zlu“, linija između ideologije i identiteta postaje zamućena; raste pritisak na zajednicu i počinje samocenzura vjernika u javnosti.

Logika istrebljenja uvijek počinje riječima. London proteklog vikenda nas je upozorio koliki može biti volumen ulice. Sokolovi HDZ-a u Bruxellesu pokazuju kako zvuči kad institucije posuđuju taj rječnik. A Genocid nad Bošnjacima u prošlosti i genocid nad Palestincima u sadašnjosti nas uči šta se dogodi kad se dehumanizacija jednom zavrti.