Tokom posjete vojnoj vježbi u utorak, ruski predsjednik Vladimir Putin izjavio je da je u rusko-bjeloruskoj vojnoj vježbi "Zapad 2025." u proteklih pet dana učestvovalo ukupno "100.000 vojnika", prenosi Deutsche Welle.

Oni su na vodi, kopnu i u zraku uvježbavali strategije odbrane. Međutim, uvježbavalo se i planiranje uporabe nove ruske rakete srednjeg dometa "Orešnik", koja može biti naoružana nuklearnim oružjem.

Zabrinutost država na istočnom krilu NATO-a zbog moguće eskalacije bila je velika. Uoči manevra brojni ruski dronovi izazvali su uzbunu, a nekoliko ih je oboreno u poljskom zračnom prostoru.

Vojna vježba završila je bez daljnjih eskalacija – a je li broj sudionika doista bio toliko velik kao što je ruski predsjednik naveo, u to se može sumnjati, iako je, prema Putinovim riječima, manevar održan na "ukupno 41 lokaciji" između Barentsova mora i Bjelorusije.

Prema navodima Kremlja, u vježbama su sudjelovali i "vojni kontingenti" iz Indije, Bangladeša, Irana i, među ostalima, Burkine Faso i Malija. Indija je, prema priopćenju Ministarstva odbrane u New Delhiju, na tu vježbu poslala svega 65 vojnika. Brojke iz ostalih država nisu poznate, ali vjerovatno nisu bile znatno veće. A u Bjelorusiji je, prema riječima ministra odbrane, sudjelovalo samo "6.000 bjeloruskih i 1.000 ruskih vojnika".

Vojni promatrači iz SAD-a

Općenito, ponašanje bjeloruskih državnih predstavnika posljednjih dana predstavljalo je iznenađujući kontrapunkt nastupu ruskog predsjednika. Dok je Vladimir Putin u ruskom Nižnjem Novgorodu demonstrativno u maskirnoj uniformi baratao velikim brojkama i govorio da vježba treba "odvratiti potencijalne agresore", Aleksandar Lukašenko trudio se smiriti situaciju: "Nemamo namjeru nikome prijetiti", izjavio je bjeloruski predsjednik.

Dok u Rusiji nisu bili dopušteni nikakvi promatrači, državni vrh u Minsku omogućio je mnogim novinarima i vojnim promatračima da prate vježbe u blizini Borisova. Među pozvanima su bili čak i pripadnici vojski iz triju NATO-država: Turske, Mađarske ali i SAD-a.

Bilo je to prvi put od 2017. da su dvojica američkih vojnika bila prisutna kao promatrači. Njih je, prema izvještaju New York Timesa, bjeloruski ministar obrane Viktor Hrenjin pozdravio rukovanjem: "Ništa ne skrivamo. Pokazat ćemo vam što god želite!" A zatim je Hrenjin naredio svojim podređenima da delegaciju odvedu na "najbolja mjesta" kako bi sve mogli vidjeti.

"Ofanziva šarma"

Ovaj najnoviji događaj samo je vrhunac razvoja koji se nazirao otkako je američki predsjednik Donald Trump ponovno stupio na dužnost 20. januara ove godine.

Samo sedam dana kasnije, Lukašenko je oslobodio uhapšenu američku državljanku. Prema riječima politologinje Katsiaryne Shmatsine iz washingtonskog instituta Lawfare, to je bio "proračunat potez kako bi privukao pažnju Washingtona".

Još u februaru dužnosnici američkog State Departmenta otputovali su u Minsk kako bi pregovarali o oslobađanju drugih političkih zatvorenika u Bjelorusiji. 

Obrazac se ponovio u junu 2025., kada je nakon posjeta američkog posebnog izaslanika Keitha Kellogga Minsku oslobođeno još 14 političkih zatvorenika, među njima i poznati opozicionar Sergej Tihanovski, koji se namjeravao kandidirati kao Lukašenkov protukandidat na predsjedničkim izborima 2020. Uoči tih izbora izbili su masovni protesti protiv dugogodišnjeg vladara, na koje je režim odgovorio snažnim represijama.

A prošle sedmice američki su predstavnici ponovno otputovali u Minsk. Ovoga puta osigurali su oslobađanje 52 uhapšena novinara i kritičara režima. Zauzvrat, SAD su ublažile postojeće sankcije protiv bjeloruske državne zrakoplovne kompanije Belavia.

Šta od toga očekuju Trump i Lukašenko?

No koliko je doista ozbiljno približavanje Minska i Washingtona? "Predsjednik Trump očito vjeruje da mu Lukašenko može pomoći da Putina navede na okončanje agresije u Ukrajini i na mirovni proces", objašnjava za DW John Herbst, bivši američki ambasador u Kijevu, a danas direktor Euroazijskog centra u Atlantskom vijeću.

"Međutim, ne vjerujem da će se ta nada ostvariti." Trump je obećao brzo okončati rat u Ukrajini, ali je više puta udario glavom o zid u odnosima s ruskim predsjednikom.

Aleksandar Lukašenko je politički i ekonomski gotovo potpuno ovisan o Putinu. "Da, on je čvrsto u zagrljaju Kremlja", kaže John Herbst, "ali želio bi taj zagrljaj olabaviti kako bi imao više prostora za djelovanje – da ne mora uvijek samo ispunjavati Putinove želje i pokoravati se Putinovoj samovolji. Lukašenko je oduvijek težio određenom približavanju Zapadu, a posebno SAD-u."

U stisku Kremlja

Bjeloruski dugogodišnji diktator još je od ruske aneksije Krima 2014. u više navrata pokušavao u Washingtonu predstaviti sebe kao "manje zlo" u poređenju s Vladimirom Putinom, piše Shmatsina. Zato je bilo više kontakata između dviju vlada. Ipak, ostaje nejasno koliko je Lukašenko doista ozbiljan sa svojom "ofanzivom šarma" prema Washingtonu – i koliko je zapravo neovisan od Moskve.

Dakle, dok se Donald Trump nada da će iskoristiti Lukašenka kao polugu za pristup Vladimiru Putinu, sasvim je moguće da vladar u Minsku samo igra svoju ulogu u bliskoj konsultaciji s Moskvom.

John Herbst u svakom slučaju upozorava: "Lukašenko je zločinac. On vodi brutalni autoritarni režim. On je djelomično omogućio Putinovu agresiju u Ukrajini. Nema nikakve sumnje da je Lukašenko blizak partner Kremlja." Naravno, on teži ublažavanju trenutnih američkih sankcija prema Bjelorusiji. Ali to je mač s dvije oštrice – osobito zato što su Rusija i Bjelorusija ekonomski tako čvrsto povezane: "U mjeri u kojoj Lukašenku krene bolje, to u krajnjoj liniji pomaže i Putinu", kaže Herbst, kako piše Deutsche Welle.