Nikola Krstić, novinar iz Beograda, govorio je za „Slobodnu Bosnu“ o aktualnoj političkoj situaciji u regiji. Dotaknuli smo se najave bivšeg predsjednika bh. entiteta Republika Srpska, Milorada Dodika, da podigne spomenik četničkim jedinicama kraj Doboja, vojne parade u Beogradu te studentskih demonstracija protiv režima Aleksandra Vučića.

NIKOLA KRSTIĆ (Foto: LENKA PAVLOVIĆ)

S ove strane Drine svjedočili smo ponovnim pokušajima friziranja povijesti. Naime, Milorad Dodik, bivši predsjednik bh. entiteta Republika Srpska, najavio je podizanje spomenika četničkim jedinicama, za koje je upravo u Srbiji uz pomoć izmišljotina, poluinformacija i mitova o navodnim herojima Halyjarda režiser Radoš Bajić snimio seriju i film. U Bajićevom filmu, četnici su "dobri momci" koji su prijatelji savezničkih pilota. Iako se radi o revizionističkom pristupu povijesti Drugog svjetskog rata u Srbiji čiji je cilj prikazati četnike kao borce za slobodu, a ne kao suradnike okupatora, zločince i fašiste, Dodik, čiju su porodicu u Drugom svjetskom ratu isti ti četnički zločinci deportirali u logore, podiže im spomenik. Koliko su opasni ovakvi potezi i općenito takav narativ?

- Više od četiri decenije na ovim prostorima traje četničko-ljotićevska indoktrinacija društva. Sve strukture vlasti – od Miloševića, preko Đinđića, Koštunice i Tadića, pa sve do Vučića – nikada se nisu odrekle nacionalističko-šovinističkog projekta koji je ljude u Srbiji i šire urnisao do koske. Međutim, taj velikosrpski bauk doživeo je potpuni vojni krah i moralno poniženje krajem XX veka, te danas služi više kao avet za plašenje i okolnih naroda i onih u samoj Srbiji koji se protive nacionalističkom ludilu. U tom tonu treba posmatrati i dizanje spomenika četničkim zločincima, jer ono ne služi nikakvom pomirenju, već je samo dimna zavesa kojom se zaklanja pravi cilj – sveopšti pljačkaški pohod ljubitelja četničkih koljača, danas stavljenih u službu krupnog kapitala. Zato velikosrpski nacionalizam nema stvarnu snagu, on je strašilo, samo još jedna brana novopečene klase koja se halapljivo bogati na našim plećima.

Drugo, nisu samo četnici u Bajićevom filmu dobri momci – američka ambasada u Beogradu i njihov establišment svake godine pažljivo i srdačno pozdravljaju i učestvuju u obeležavanju tih godišnjica. Tu se otvara i druga dimenzija, dakle, antikomunizam ne znači nužno i antifašizam. Za Sjedinjene Američke Države bilo je podjednako važno da komunizam bude poražen zajedno s fašizmom. Tako danas veliki prijatelji iz SAD već odavno čine uslugu svim antikomunističkim strujama na ovim prostorima time što bogougodno tapšu oživljavanju poraženih zastava: bilo da su četničke, ustaške, ljotićevske ili neke druge, važno je samo da stoje u liniji borbe protiv komunističke babaroge.

ISTINOM PROTIV LAŽI

Podsjetimo, Operacija Halyard, poznata kao Operacija Zračni most, bila je operacija zračnog transporta saveznika iza linija Osovine tokom Drugog svetskog rata.

Operacija Halyard bio je naziv za misiju koju su 1944. godine uspostavili Amerikanci kako bi organizirali evakuaciju svojih i britanskih pilota oborenih nad Srbijom, a pri tom su se oslanjali na logističku podršku četnika ratnog zločinca Draže Mihailovića koji su kontrolirali dio teritorija pogodnog za uspostavu izletišta.

U Bajićevom filmu "Heroji Halyjarda", četnici su prikazani kao "dobri momci" koji su prijatelji savezničkih pilota. Uskoro su uslijedile brojne optužbe da se radi o revizionističkom pristupu povijesti Drugog svjetskog rata u Srbiji čiji je cilj prikazati četnike kao borce za slobodu, a ne kao suradnike okupatora što su oni nedvojbeno bili. 

Još 1977. Thomas Matteson je u istraživanju za Vojni koledž Zračnih snaga SAD-a napisao kako su "Iako zahvalni za zaštitu koju su pružali Mihailovićevi ljudi, spašeni avijatičari pokazali suzdržano oduševljenje prema svojim spasiteljima, četnicima. Uglavnom su se slagali oko toga da je njihovo spašavanje velikim dijelom rezultat napora ACRU-ovog (Air Crew Rescue Unit) spasilačkog tima, a ne, kako su neki vjerovali, četničke odanosti ili predanosti savezničkoj ideji.

Čak postoje i nesporni dokazi kako je zločinac Draža Mihailović skrivao neke avijatičare od ACRU-a kako bi ih mogao predstavljati kao "američke predstavnike" u četničkom pokretu. Na primjer, američkog pilota, koji se padobranom spustio u Srbiju 3. jula 1944., četnici su držali do 4. oktobra te godine, kada je uspio pobjeći partizanima, odakle je evakuiran 17. oktobra", otkrio je Matteson.

Američki povjesničar Robert Donia koji je detaljno istražio Operaciju Halyard, napisao je kako je u dvadeset prvom stoljeću, američka vlada, isprva preko svoje ambasade u Beogradu, promicala je obilježavanje sjećanja na operaciju Halyard u nadi da će poboljšati američko-srpske odnose i uvjeriti Srbiju da se pridruži NATO-u, EU i drugim euroatlantskim organizacijama. Donia je pojasnio da su te memorijalne aktivnosti promovirale "jednostranu, nepotpunu četničku verziju spašavanja Halyarda."

U stvarnosti, prema određenim statističarima sa područja bivše Jugoslavije spašeno 2.364 pilota, te ove procjene navode da su partizani spasili oko 2.000 pilota, a četnici 350. Naknadna prebrojavanja su pokazala da je sa četničke teritorije spašeno 500 do 600 pilota. Konzervativna procjena govori da su partizani spasili najmanje dvostruko više pilota od četnika.

Redizajniranje povijesti

U istraživačkom radu "The Forgotten Thousands: The Historiography of World War II Rescues of Allied Airmen in Yugoslavia" Robert Donia je objasnio kako su se pročetnički radovi uglavnom bazirali na sjećanjima američkog majora Richarda Feldmana, čiji je avion također bio srušen nad Srbijom. Nakon Drugog svjetskog rata, piloti koje su spasili četnici predvođeni Feldmenom bili su bijesni kada je Draža Mihailović osuđen za izdaju, budući su oni povjerovali u priče koje su čuli od četnika o partizanima kao izdajnicima. U atmosferi Hladnog rata uspjeli su izlobirati da predsjednik SAD-a Harry Truman Mihailoviću dodijeli orden "Legije za zasluge", ali koja je ostala tajna.

Međutim, priča o četnicima koji spašavaju Amerikance, samo je zadnje poglavlje beogradskog redizajniranja povijesti Srba i Srbije, kao junačkog naroda koji je uvijek na ispravnoj strani, makar i po cijenu ogromnih žrtava. S tim ciljem već čitavu deceniju izlaze filmovi i serije, koji, mada nemaju međunarodni odjek, ali dramatično utječu na stavove većine stanovništva u Srbiji.

Mediji u regiji s pozornošću su pratili vojnu paradu u Beogradu. Zanimljivo je da u počasnoj loži nije bilo nijednog predstavnika ambasada ni diplomatskog kora Europske unije. Vučiću su se odazvali samo bivši predsjednik bh. entiteta Republika Srpska, Milorad Dodik, te Željka Cvijanović, članica Predsjedništva BiH i Nenad Stevandić, predsjednik entitetske skupštine. Oštre su reakcije u javnosti zbog incidenta sa zastavom Srbije i oštećenjem asfalta u Beogradu. Zbog čega je Vučić baš u ovom trenutku organizirao vojnu paradu?

- Bio je prvo u Kremlju na paradi pre nekoliko meseci, pa je potom otišao u Peking, a onda je radikalska krv u njemu proključala te je odlučio da mora parada biti i u njegovoj čaršiji. Šalu na stranu, to je bila parada taštine ove zemlje i ovog društva. Možemo analizirati i tumačiti do sutra, učitavati razne mračne ideje u sve to, ali suštinski je to bio tek još jedan banalan potez u nizu očajničkih gestova poslednjih meseci, otkako je sveopšta pobuna unela određene poremećaje u sistem.

Kome ova zemlja uopšte ima šta da pokaže? I zbog čega? Nisu ovo više miloševićevska vremena, kada je na vlasti bila nacistička garnitura koja je crpela snagu iz ezoterije i starozavetnog ludila, već je ovo najobičnija prigradska straćara od države, na čijem je čelu s koca i konopca skupljena družina nalik ekipi ispred dragstora. Ovde svako može da radi šta hoće – samo ako ima da plati.

Ako ovo hoćemo da shvatimo ozbiljno, odgovor je sledeći: Vučić je organizovao paradu kako bi svojim očajničkim radikalskim PR-om pokazao da je njegov stabilokratski sistem čvrst, da nema razloga da se Evropska unija, SAD, Rusija ili Kina premišljaju oko saradnje s njegovom huntom, a da istovremeno regionu poruči da je Srbija još uvek, eto, nekakva sila.

Što se tiče izostanka EU i ostalih komesara sa tog veledogađaja, pa, kako da vam kažem, i oni moraju da održe svoj nivo i svoj brend. Na tom tragu posmatrajte i ponašanje pojedinih država Prvog sveta otkako genocid u Gazi počinje da preliva: njihovo dete, stvoreno ukrštanjem kolonijalizma, imperijalizma i kapitalizma, odvažilo se i počelo da deluje samostalno po Bliskom istoku, pa sada one pokušavaju da se odmaknu od Izraela – doduše veoma kasno, jadno i čemerno – priznavanjem Palestine kao države. Ali i dalje govore o takozvanoj humanitarnoj katastrofi, kao da je reč o poplavi, a ne o tome da jedna država sahranjuje čitav narod u Pojasu Gaze.

Tako treba gledati i Srbiju: počele su neoradikalske dahije da se odmeću, mic po mic, ne previše, ali taman toliko da centri moći ne mogu imati potpunu kontrolu nad njima. A zašto bi onda i dolazile na bilo kakav njihov karneval?

Nakon otkrića revizora da je Vučićev SNS tokom 2023. financirao natpise "Kad se vojska na Kosovo vrati", pojavile su se informacije kako je Srbija zapravo planirala napad na Kosovo te kako je novcem poreskih obveznika Srbije financiran upad na Kosovo. Zanimljivo je kako je nedavno o sprečavanju ratnih sukoba između Srbije i Kosova govorio i američki predsjednik Donald Trump. Kako komentirate ova otkrića i znaju li građani Srbije što je plaćano njihovim novcima?

- Ono što znamo ovde jeste da otkako je krenula ova buna protiv dahija – Kosovo više ne može da prođe kao propagandni trik. Nekoliko puta su pokušali ali se sve olupalo kao talas o stenu, stoga možemo retrospektivno da se vratimo i shvatimo kako je Kosovo sve ove godine, pa čak i decenije, bilo glavni zec iz šešira za sve vlasti, pogotovo za one nakon pada Miloševićevog nacional-socijalističkog režima.

ALEKSANDAR VUČIĆ I MILAN RADOIČIĆ (Foto: Arhiv)

Da, što da ne, možda će biti terorističkih napada raznoraznih bašibozuka Vučićevog ili nekog drugog režima; Kosovo će ovde biti naša Valhala, naš Jerusalim ka kojem srpski narod korača vekovima, ali, evo, deset, pa skoro i jedanaest meseci traje ova pobuna, i kako to da više nema toga da nam prete Albanci sa Kosova, kako samo što rat nije počeo? Pa, tako što je srpska buržoazija, pogotovo ova naprednjačka novopečena klasa koja spava nad bolom i patnjom sopstvenih građana, uvek se branila tim mitom i skretala pažnju sa svog nagomilanog blaga u tajnim riznicama. O tome sve vreme ja pričam: velikosrpski nacionalizam je dimna bomba za pljačkanje i skidanje najfinijeg mesa sa kože svih nas u ovoj zemlji. Ko to ne želi da vidi tako, a može: ili radi za njih ili je glup ko noć.

(Ilustracija)

Očekujete li nastavak studentskih demonstracija u Srbiji. Kakav je uopće rasplet političke krize u Srbiji moguć?

- Nema prognoze, sve što sam mislio padalo je u vodu, sada je trenutno mirno i tiho more, ali uskoro će godišnjica otkako je pala nadstrešnica u Novom Sadu i usmtila šesnaestoro ljudi. Videćemo šta će biti, ali ovoj vlasti više nema nazad. Iz svakog njenog poteza proizilazi još milijardu drugih ishoda, stoga crvena linija je odavno pređena. Jedini paradoks ovoga jeste da oni mogu da padnu i do januara a mogu da vladaju i narednih 10 godina. I to je najgori osećaj, što zaista ne znaš šta nosi sutrašnji dan u ovom kazamatu.

(M.I.)