Piše: Pavle Pavlović

Po ko zna koji put pitaju me znam li gdje je Zlatko Arslanagić - Zlaja, nezaboravni prvi čovjek premijerne postave Crvene jabuke. Čuo sam da je negdje u Kanadi, kao što je bio i Zinaid Miki Memišević, glavni glumac davnih sarajevskih sjećanja. I Zlaja i Miki munjevito me vraćaju u početnu godinu ratnu . Trčali smo tog julskog dana Zlaja Arslanagić i ja kao ludi. Činilo nam se, milimetar ispred snajperskih zrna što su praštala oko ušiju. Bacili smo se naglavačke u neki od haustora u ondašnjoj Ulici Kralja Tomislava. Zadihani i oznojeni nismo mogli doći do riječi. Srce samo što ne iskoči, a u očima nam strah do kosti.

- Uh dobro je, Paja, ovo je moja raja. Još koji haustor pa smo kod mene ćiku. Proćićemo kroz dvorišta, znam ti ja ovdje svaku tarabu - smirivao je Zlaja.

A samo smo kojih desetak minuta ranije bili u podrumu Šahovskog kluba “Bosna” i uživali dok su Kemal Monteno i on pjevali ondašnji Zlajin hit “Nekako s proljeća”. Zaboravili smo tada na rat, granate, snajpere, nestanak vode, struje. Odnekud se stvorila i flaša brlje, koja nam je legla kao najbolji “čivas”. Dok smo šćućureni dolazili k sebi, pitao sam se šta mi bi da napustim sigurnost ”šahovskog” podruma. Mogao sam još ostati, još je bilo brlje, a i dobre raje. Smijali smo se do iznemoglosti. A, kažu obično poslije smijeha dolaze suze. Da li im je sada vrijeme, da li će me nešto strefiti, ili ću se još jednom uspijeti dovući do svoje kuće i pokazati onima što nas šicaju, zna se, šta…

- Hoćemo li - prekinu me ondašnji najtiražniji jugoslovenski rok-kompozitor.

- Stani, ba, Zlaja, da se još malo ispušem, ipak sam ja stariji koju godinu - izvlačim se.

- Šta godinu, decenije, matori - smiješka se plavokosi idol ondašnjih šiparica.

- OK, idemo!

Povede me ka nekom podrumu, malom razbijenom prozoru. Jedva smo se provukli. Dočeka nas veliko, prostrano dvorište, sa asfaltiranim dječijim igralištem. Nalazilo se tačno u sredini kvarta, okruženo visokim zgradama. Pomislih, uh dobro je, nema sigurnijeg mjesta. Poslije paničnog bijega sada smo se mangupski slobodno lijeno vukli preko igrališta. Po okolnim prozorima bilo je dosta poznatih lica, što su nam šeretski dobacivali:

- Zlaja i Paja se malo sklonili u našu avliju. Znaju oni gdje je najsigurnije u epicentru Sarajeva. Zajebancija gotovo nije ni prestala kada grunu prvo u krov zgrade s naše desne strane. Sekund, dvije još nekoliko udara granata. Žarko julsko sunce zamjenila je prašnjava tama, krhotine što lete na sve strane, jauci ljudi na prozorima i naše bezglavo bacanje po asfaltu. Dopuzali smo do nekog kanala, zaronili u tone smeća i paralizirani od straha čekali nove plotune užasa. U danima ratnim najviše sam mrzio tišinu poslije eksplozija. Ona je bila zvuk smrti što visi nad glavama. Koga će sudbina odabrati? Nisam vjernik pa sam se nadao da za mene ne vrijedi ona - Bog bira najbolje. Daleko sam ja od najboljeg.

Uplašeno tijelo polagano se smirivalo. Već sam se usudjivao da pomalo dižem glavu. Zlaja je još ležao i panično pokazivao rukom da ponovo zaronim u prljavštinu koja mi je ulijevala čistoću najsigurnijeg zaklona. Ma, nije to trajalo dugo. Luda glava se ponovo dizala, uplašeno šarala očima po brisanom prostoru ispred nas. Već sam u mislima čuo 155-ice kako fijuču i s atomskom snagom ljudska tijela i zgrade pretvaraju u prah.

I onda sam se sjetio - pred mojim zatvorenim očima počeo se odmotavati najljepši film. Bio sam u ovom istom dvorištu ranih šezdesetih, bio sam jedan od glumaca-statista u nikad viđenom dječijem filmu ”Suđenja mačku Brnji”. Došli jednog dana neke čike u našu školu ”Slaviša Vajner Čića” na Marijin Dvoru i pitali - djeco ko hoće da bude glumac. Odmah sam digao ruku, jer znao sam dok glumiš nema škole, a to je najvažnije.

Povelo je nas dvadestak u ovo dvorište koje je tada bilo okićeno filmskim dekorom, kamerama, reflektorima i slatkim malim glumicama. Medju njima mojim drugarima i meni najviše se svidjala Svjetlana Knežević , danas glumica penzionerka u Beogradu i žena legendarnog maga scene Miše Janketića. I ona je išla s nama u školu na marindvorskoj livadi. Bila je odlikašica, balerina i mala glumica - početnica. Najviše od svega kod nje nas je privlačilo što se znala tući kao najjači dječaci. Kada te ona opali zvoni ti tri dana, a za šljivu na licu drugima govoriš da si je zaradio padom s bicikla.

Dječak Pavle Pavlović

Bili smo glumci u ovom dvorištu sadašnjeg pakla nekoliko mjeseci. Svakog dana smo dolazili oko osam. Čekali na red kod šminkerice do devet, deset i onda zatamnjenih lica, kao da smo upravo stigli sa sunčanja u Podgori, cijeli dana slušali sve dosadnijeg čiku-reditelja. Na njegove komande brzo zaboraviš kada dobiješ užinu i veliki komad čokolade. Love nije bilo, ali zato ni škole. Svakog dana s našmikanim licem vraćao sam se ponosan kao paun u moju Istarsku, ulicu što danas, s drugim imenom, nestaje u sjeni ogromne zgrade Skupštine BiH. Ništa nisam govorio, a svi su znali da sam glumac. Sa šminkom sam odlazio i u krevet, pa onda ponovo sutra u red za novu glumačku farbu. Dok su me mazali često sam ljutito pogledavao u stolice gdje su sjedili važni glumci. Tamo je glavni bio Miki. Ljubomorno se sjećam kako su tada djevojčice padale na plavokosog dječaka koji će potom decenijama zavoditi Beograđanke sa dasaka raznih pozorišta.

- Hej, ne spavaj! - trznu me Zlaja.

Uh, što sam ga u tom trenutku mrzio, baš kao one što su šicali.

Opet smo trčali kao ludi do njegovog haustora. Uletjesmo među gomilu ljudi što se tu skrila. Po našim smećem našminkanim licima znali su da nismo glumci, nego jadnici što su još jednog sarajevskog ratnog dana pobijedili smrt.

A, da bi sjećanja bila jača pobudila ih je i ova slika iz godina kada sam mislio da sam glumac...