Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Mnogi su ovih dana zabrinuti i pitaju se: zašto i kako država nije u stanju zaštititi ljude koji su najavljena meta mafijaških egzekucija? Ljude, dakle, koji su preživjeli pokušaj likvidacije samo da bi ubijeni bili nekoliko sedmica docnije.

Pitanje je, naravno, retoričko. Cijenjenog ministra Šaranovića je moguće zamisliti u nekom sitkomu, ali nikako na čelu policije. To što on ipak vodi crnogorsku policiju potvrda je teze da je stvarnost često maštovitija od mašte. Kod nas je, uostalom, to uobičajeno: da je ono što nije moguće u teoriji itekako ostvarivo u praksi. Onaj ko je sebi iskopao raku pa sad stoji ispred streljačkog voda koji je već izvršio 505 egzekucija ima nešto veće šanse da preživi od onoga čiji život zavisi od Šaranovićeve sposobnosti.

A i da nije tako… Države, čak i one organizovane i efikasne, što Crna Gora nije niti je ikada bila, ne bave se sprječavanjem međuklanovskih likvidacija. O tome se ovdje ne govori, jer ovdje je hipokrizija modus operandi, ali za to postoji mnogo praktičnih razloga. Pomenimo samo jedan, odnosno tri, a to je dva; tako je jeftinije i jednostavnije.

Mene brine drugo. Hajde što država nije u stanju zaštititi, kako bi rekao Dženan Lončarevič, sinove tame. Ali ko će zaštiti državne funkcionere?

Evo, ministarka Kordić je povrijeđena u saobraćajnom udesu. Zamalo je, ne dao Bog, stradala u službenim kolima. To se desilo u nedjelju, kad običan narod odmara. Ali ona je i na taj dan za dobrobit svih građana obavljala važna državna posla. A kad je tako, kad je bila u službi naroda, normalno je da koristi službena kola.

A sad se prisjetite koliko je službenih automobila skrkano posljednjih godina. Jeste, oni su slomili više bemvea i mercedesa nego što je vojnih transportera uništeno tokom iskrcavanja na Normandiju. Ovi što su zajahali su, izgleda, falsifikovali ne samo fakultetske diplome, nego i vozačke dozvole. Ali sve to ostavimo po strani. Poenta je ovo: našim funkcionerima, praksa pokazuje, glava je u torbi svaki put kad sjednu u auto. Ko će njih zaštititi? Za njih, izgleda, niko ne brine i za njih niko ne pita. Ima li  Crna Gora dovoljno policije da krče prolaz svim funkcionerima, da oni kao ljudi mogu preticati preko pune linije a da se ne zakucaju u nekog naizgled nevinog vozača kojega je instruisao i na džadu poslao DPS? Ima li dovoljno dronova da prate sva službena kola koja će, bez nadzora i pomoći u saobraćaju, završiti u jarku ili se zakucati u bankinu? Može li barem NATO pomoći?

E, da je to jedina opasnost koja kao mač visi nad glavom naših funkcionera… Pogledajte koliko su popeka iźeli Demokrate. Toliko holesterola nije tek sigurno zakrčenje krvnih sudova, nego i opasnost za javno zdravlje.

Rješenje za taj problem je očito: da Demokrate udare veting na, moram primijetiti, faličke popeke i pređu na detox potaž od brokoli ili maneštru, koji se u tupavoj patrijarhalnoj kulturi kakva je naša doživljavaju kao – ženska. Ali to se, svi znamo, neće desiti. Prema tome, ostaje pitanje: kako zaštititi te dobre ljude dobrog apetita u dva broja manjim sakoima?

Sa njihovim prehrambenim navikama, gdje god krenu, za njima je potrebno poslati kola hitne pomoći i ekipu za reanimaciju, jer poslije toliko popeka nije pitanje hoće li, nego hoće li srčani ili moždani? Je li to ova država u stanju?

Nije, naravno. Stoga: umjesto što čangrizate o službenim kolima i ručkovima u nedjelju, stavite se na njihovo mjesto – u poziciju onih koji vas čuvaju dok vi mirno spavate.