Mnogi u jesen odlaze u branje gljiva, a budući da ih je lako zamijeniti, što u najgorem slučaju može rezultirati trovanjem, novinarka portala Net.hr razgovarala je sa iskusnim riječkim gljivarom Ervinom Raguzinom. Glavno je pravilo da po gljive nikad ne idete sami te da se dobro informišete. Ovaj tekst tek je dokaz da znanje i iskustvo zlata vrijede, a možda i poticaj za proučavanje ovog carstva.

“Kad ljudi u šumi vide gljive, trče prema njima kao da će pobjeći. To je potpuno pogrešno jer priroda nije besplatan supermarket, a u šumi treba uživati, disati, istraživati. Trčeći za velikim vrganjima, gazite male, najvrjednije gljive,” rečenice su to koje su mi odzvanjale nakon razgovora s gospodinom Ervinom Raguzinom, strastvenim gljivarom iz Rijeke koji već 40 godina svaki slobodan trenutak provodi u šumi među gljivama, čije carstvo bilježi fotoaparatom.

Godine iskustva dovele su ga do titule mentora determinatora u riječkoj Udruzi gljivara Ožujka, a ona okuplja poznavaoce gljiva, ali i početnike. Protekli su vikend, kaže za tportal, proveli kod dvorca Stara Sušica, istražujući njihove rodove i vrste, a neki od polaznika prvi su put bili u berbi pod stručnim vodstvom. Vjerovatno nisu jedini koji će upravo ove jeseni s korpom otići u šumu, jer su septembar i oktobar najbogatiji gljivarski mjeseci.

Ervin Raguzin u gljivarstvu je već 40 godina (Foto: Licencirane fotografije / Autor: Ervin Raguzin)

“Odem li u šumu sto puta, samo se dvadesetak puta vratim s punom korpom. Čovjek mora biti smiren, hladne glave, i šuma će vas nagraditi. Čak i zimi idem u šumu jer ima gljiva koje rastu i po snijegu. Baršunasta panjevčica (Flammulina velutipes), naprimjer, ima prirodni antifriz pa može izdržati temperature i do minus 20. Jestiva je, ljekovita je, i dobro, nema te gljive ne znam koliko puno, ali uživam tražeći je. Satima hodam po šumi, nađem je i to me razveseli,” objašnjava Raguzin, pokazujući da su smirenost i informisanost zlatno pravilo berbe gljiva.

'Ne vjerujte internetu'

Otkako se počeo zanimati za gljive prije četiri decenije, puno se toga promijenilo. Kako stoji u brošuri ove udruge gljivara, organizovano gljivarstvo u Hrvatskoj razvilo se od kraja 1970-ih, a tada se počinje pisati domaća stručna literatura te se bavljenje gljivama popularizuje u medijima. Iako danas postoji niz priručnika i provjerenih izvora, ljudi se često informišu isključivo na internetu i grupama na Facebooku, što je, tvrdi Raguzin, izuzetno opasno.

U šumu uvijek idite s pletenom košarom i nikad sami (Foto: Licencirane fotografije / Autor: Ervin Raguzin)

“Jedna od glavnih zapovijedi jest: ne vjeruj internetu jer se lako zabuniti pa zamijeniti jestive i nejestive gljive. Predlažem klasičan pristup, odnosno informisanje iz knjiga i priručnika, proučavanje fotografija, a drugo, u berbu je uvijek dobro ići s provjerenim gljivarom,” kaže te ističe da se najbolje učlaniti u neku udrugu gljivara jer će vam pomoći s raspoznavanjem vrsta i pružiti temeljna znanja.

Nejestivo više od 60 posto gljiva

U razgovoru saznajem da riječka udruga Ožujka ima sastanke svakog ponedjeljka, kada im zainteresovani mogu donijeti gljive koje su ubrali protekloga vikenda, a pitaju se jesu li sigurne za konzumiranje. Kaže da se gljivarstvo sada toliko razvilo da svaki veći grad ima udrugu, a to je važno jer se procjenjuje da širom svijeta postoji oko milion i po vrsta gljiva, pri čemu ih je samo sto hiljada obrađeno. Uključivanje u udrugu i konsultovanje stoga su dobar prvi korak, a Raguzin navodi da se održava i niz izložbi gljiva i festivala, na kojima početnici mogu dobiti savjete.

Puno gljiva je nejestivo i otrovno (Foto: Licencirane fotografije / Autor: Ervin Raguzin)

“Velik broj gljiva je nejestiv, njih više od 60 posto. Manje je otrovnih, a najmanje je smrtonosnih. Dakle postoji gradacija. Naša je preporuka novim članovima da najprije nauče one najotrovnije. Ljudi griješe jer poznaju samo vrganje, a sve druge šutiraju ili beru bez poznavanja,” objašnjava stručnjak. Najpoznatija otrovnica u Hrvatskoj jest zelena pupavka (Amanita phalloides) i ona je smrtonosna. Jako je važno da komad otrovne gljive ne završi u korpi – i zato je važno svaku detaljno pregledati i očistiti. Uz to, u berbu gljiva uvijek treba ići s pletenom korpom. PVC vrećice, ruksaci i zatvorene torbe ne dolaze u obzir. No kako čistiti gljive?

“U šumi je grubo očistite od zemlje i lišća, a kad stignete kući, vadite gljivu po gljivu, opet čistite, proučite, prerežite. Mnoge gljive morate prerezati da vidite kako plave, kako mijenjaju boju, u slučaju da mijenjaju boju. Mislim, treba studiozno pristupiti tome. Najgore je biti brzoplet,” poručuje Raguzin.

Tokom jednosatnog razgovora u više se navrata vraćamo na važnost poznavanja teorije jer mnoge gljive nalikuju jedna na drugu.

Ne dajte se zavarati

Primjerice, žučara, poznata i kao žuti vrganj (Tylopilus felleus), svrstava se među nejestive gljive, a jako nalikuje vrganju. “Ljudi su mi za vikend nosili žučaru misleći da je to vrganj, a nije. Pokušao sam ih podučiti, ali jako ih je teško razlikovati jer nijedna od njih ne mijenja boju,” kaže. Nakon vrganja, druga po popularnosti jest lisičica (Cantharellus cibarius), a ona je često skrivena, no odaje se žutom bojom. “Vrganje je teško uočiti jer su smeđi, ali lisičica se vidi s deset do dvadeset metara. Njih ljudi često zamijene za otrovnu maslinovu zavodnicu (Omphalotus olearius). Zove se maslinova jer najčešće raste na maslinovim panjevima i odgovorna je za puno trovanja. ‘Uvijek raste u svežnju, u grupi, vezana je uz drvo,” objašnjava i ponavlja da su razlike u nijansama – i zato je stručna pratnja jako važna, kao i izbjegavanje branja vrsta koje ne poznajete.

Poanta nije samo pokupiti vrganje i otići, kaže Raguzin (Foto: Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Ervin Raguzin)

Treća na popisu jest sunčanica (Macrolepiota procera), čija je glavna karakteristika to što je velika i lijepog mirisa. “Mora biti velika, veća od 10-15 centimetara u promjeru. Mora lijepo mirisati, a treće je da, kad se prereže, ne smije mijenjati boju,” kaže Raguzin. Dodaje da sunčanicu možete naći uz rubove šuma te na potpuno otvorenim livadama i pašnjacima. Četvrta najpopularnija gljiva jest bjelkasto-žućkasti prosenjak (Hydnum repandum) i on se lako uoči. “Ima stručak i klobuk, a dosta je nepravilnog oblika i pune su ga šume, i četinarske i bjelogorične, ali ima ga i na ostrvima i u planinama,” veli i dodaje da bismo na popis najpopularnijih gljiva mogli uvrstiti i rujnice, kojih također ima više vrsta (Lactarius deliciosus, deterrimus, salmonicolor, sanguifluus).

Najpopularniji su vrganj i lisičica (Foto: Licencirane fotografije / Autor: Ervin Raguzin)

“One imaju baš okrugli klobuk, pravilan, lijep, narandžasto-crvenih boja, i stručak, zbog čega su lagane za prepoznavanje,” tvrdi stručnjak.

Svijet gljiva svakako zahtijeva kontinuirano proučavanje i poseban oprez, ponavlja naš sagovornik. Priroda opušta i puni baterije, što nam svima treba nakon svakodnevnih briga i obaveza, i baš zato treba uživati u procesu pronalaska gljiva – ne samo vrganja – dakle sagnuti se i ići u potragu za malim skrivenim primjercima. Raguzina je potraga za njima naučila strpljenju. Kad ide sam, zastane pokraj vrste koju pronađe te je zabilježi fotoaparatom. Kaže da mu za dobru fotografiju katkad treba i do petnaest minuta, no uživa u istraživanju savršenog kadra.

Udruge gljivara organiziraju izložbe i predavanja (Foto: Licencirane fotografije / Autor: Ervin Raguzin)

Do 27. godine nije puno znao o gljivama – majka i otac dolaze mu s ostrva Ilovika pokraj Lošinja pa ga je više stvari porodično vezalo uz more negoli uz šumu. Spletom okolnosti, tadašnji kolege s posla “zarazili” su ga gljivarstvom toliko da su osnovali udrugu. Danas je gospodin Raguzin koautor priručnika i edukativnih materijala, predavač i strastveni promicatelj ove aktivnosti među djecom i odraslima.

“Meni je svaki odlazak u šumu fešta,” kaže, a isto preporučuje svima. Informišite se, zastanite, proučite sve što uberete i budite oprezni. U ovu avanturu ne idite sami – ipak je bolje biti u provjerenom društvu gljivara. Ima ih diljem Hrvatske, pa nema izgovora.