Bojan Šošić, ambasador Bosne i Hercegovine u Kraljevini Švedskoj i nerezidentni ambasador Bosne i Hercegovine u Estoniji i Finskoj, jedan je od najzaslužnijih ljudi za uspješnu organizaciju prvog Bosna i Hercegovina – Nordijskog foruma, koji je u dva dana, koliko je skup u Geteborgu trajao, u nekoliko različitih panela okupio više od 200 sudionika iz iseljeništva i Bosne i Hercegovine. Forum je okupio predstavnike institucija, poslovne zajednice, akademskih institucija i civilnog društva iz BiH i nordijskih zemalja, s ciljem razmjene iskustava i unapređenja interdisciplinarne suradnje u oblastima kao što su inovacije, održivi razvoj, obrazovanje, ljudska prava, medicina i zdravlje. U Geteborgu smo razgovarali s ambasadorom Šošićem, koji je za „Slobodnu Bosnu“ govorio o primarnim ciljevima koji su istaknuti za vrijeme održavanja Foruma.

Nakon dva dana intenzivnih rasprava, otvorenih razgovora i brojnih izlaganja na panelima, u švedskom gradu Geteborgu zatvoren je prvi Bosna i Hercegovina – Nordijski forum u Geteborgu. Od prisutnih na Forumu mogli smo čuti samo riječi hvale, kažu da ovako nešto do sada nije viđeno. Na koncu, jeste li zadovoljni kako je sve proteklo?

-Izuzetno sam zadovoljan. Da je možda marketinški bilo malo više istupa ranije, vjerovatno bi obim bio i nešto veći, iako bi možda to, s druge strane, imalo svoju cijenu u raspršavanju cijelog kolektiva koji se ovdje skupio. Kažem kolektiv zato što mi se doista čini da svi prisutni učesnici i slušaoci različitih govora i panela su zbilja otvoreni za najrazličitije teme. I ključ jeste u tome što smo mi ponudili ovim jedan drugačiji koncept.

Mnogi su isprva bili dosta kritični prema ovakvoj nesvakidašnjoj miješavini tema na kojoj smo insistirali, gdje se govorilo i o medicini i zdravstvu, i o zelenoj tranziciji, održivoj ekonomiji, o inovacijama, naučnoj saradnji, ali na kraju krajeva i o fundamentalnim političkim pitanjima i izazovima koji stoje pred našim društvom. Jer istina jeste, koju sada mnogi sve više spoznaju, da mi ni o jednom aspektu funkcionisanja našeg društva, pogotovo ako govorimo u smislu potrebe da se nešto reformiše, ne možemo ozbiljno govoriti bez osvrta na politički koncept, na način kako su stvari regulisane, bilo da je riječ o stratifikaciji, odnosno o velikom broju nivoa na koji je naš društveno-politički sistem ustrojen ili da govorimo o onom fundamentalnom na koje smo mi ovdje zaista obratili punu pažnju, a tiče se temeljnih pitanja zaštite ljudskih prava i demokratizacije, onih pitanja koje su oličene kroz presude Evropskog suda za ljudska prava.

Švedska je, iz našeg aspekta gledišta velesila. Iako ima mali broj stanovnika, imaju velike kompanije, jaku vojnu industriju, jaku drvnu industriju, prisutni su svugdje u svijetu. Mislite li da bi Švedska to uspjela postići da je imala uređenje poput Bosne i Hercegovine?

-Nipošto! Oni su prije svega realni u pogledu svoje pozicije u svijetu. Švedska je zemlja koja je jako dugo baštinila vrlo prepoznatljivu neutralnost. Ona se u posljednje vrijeme kroz neke procese umanjila, ali ipak Šveđani za sebe sami govore da su mala zemlja, mali su prije svega po broju stanovnika, ali s druge strane u pravu ste potpuno kad govorite o velikim kompanijama, velikim sistemima koje oni čuvaju kroz vrlo specifičan, ali vrlo otvoren progresivan parlamentarni sistem, gdje se otvoreno govori i o kompanijama koje se bave bilo čim što je potrebno za osiguravanje fizičke sigurnosti unutar zemlje. Bilo da je riječ o trenutno podršci Ukrajine ili da je riječ o izazovima koji stoje pred određenim sistemima u Švedskoj kao što su zdravstvo ili železnički saobraćaj.

Ja sam nekako sam sebe prepoznao u sažimanju odgovora na pitanje koje mi ovdje često postavljaju, a to je, prosto, šta je Bosni i Hrcegovni potrebno!? Naučio sam sam sebe da sve sažmem u jedinu riječ, a to je objektivnost. Mi moramo da budemo objektivni prema sebi, ali moramo i da insistiramo i da internacionalna zajednica pa i švedska budu objektivni prema nama na način kako se to može itekako prepoznati, kako su oni objektivni prema sebi.

To su neke lekcije koje mi itekako možemo da naučimo od njih, ali moramo i razvijati kod njih svijest da Bosna i Hrcegovina, prosto, nije u poziciji da unapređuje svoje funkcionisanje ili da rješava neke od svojih temeljnih problema sa trenutnim sistemom koji nam je praktično nametnut okončanjem rata.

Šveđani imaju prepoznatljiv državni brend, zapravo, brend zemlje, mi ga nemamo. Upravo je ovdje na Forumu to bio i jedan od panela - kako naprijed, kako zapravo izgraditi taj brend Bosna i Hercegovine. Koliko Šveđani tu mogu pomoći? Možemo li „prepisati“ neke njihove inovacije?

-S obzirom na činjenicu da su se naši građani koji su se, bilo silom prilika 90-ih, ili u nekim migracijskim tokovima nakon rata, pa i neki koji su dolazili 60-ih ili 70-ih godina 20. stoljeća itekako dobro snašli i integrisali u švedsko društvo i za mnoge od njih je ovdje dobro poznato da su oni dio, takođe, tih upravo procesa po kojima je švedska prepoznatljiva, tih inovacija, te izgradnje dobrog imidža. Sasvim sigurno da mi, kada bi bilo više odgovarajuće volje, ne bi smo imali problem da napravimo neku vrstu transfera, pozitivnih iskustava na kojim počiva švedski imidž, na situaciju koju mi imamo u Bosni i Hrcegovini. Premda, moram dodati, mi imamo neke temeljne probleme koje ipak moramo riješiti prije toga.

Zbog čega smatrate da je sadašnji politički sistem u Bosni i Hercegovini neodrživ sa švedske perspektive? Zbog čega je taj sistem nakaradan? Što treba mijenjati?

-Pa prvo i osnovno je zapravo zaštita ljudskih prava. Činjenica da mi imamo diskriminaciju inkorporiranu u naš Ustav i to na načine koje paradoksalno naš Ustav čine inkozistentnim. To je ta činjenica koju s jedne strane mnogi zanemaruju, a jasno stoji u članu dva Ustava, a to je da Evropska konvencija o ljudskim pravima i temeljnim slobodama ima da se direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini i da je nadređena svakom pravu.

Problem je u toj inkonzistentnosti što ostatak Ustava uvodi elemente koji su diskriminatorni. Činjenica da kod nas pripadnicima manjina ili ovo o čemu je kristalno jasno i ovdje, govorila gospođa Zornić, da ljudi koji se primarno identifikuju sa onim što bi i politički trebalo biti definisano kao bosanska ili, ako hoćete, bosansko-hercegovačka nacija, su praktično spriječeni da u punom smislu te riječi učestvuju u bitnim društveno-političkim procesima. To mora biti sasvim jasno prokazano kao nešto što nikako nije u skladu sa standardima koje vrijede za progresivna društva, za liberalne demokratije kao što je švedska.

Koliko bi se stvari promijenile kada bi Bosna i Hercegovina konačno počela pregovore i u dogledno vrijeme ušla u Europsku uniju?

-S jedne strane, možda i zbog svojevrsnog zamora koji se javlja, ne samo s naše strane, jer mi svi koji živimo ove procese prosto kao misleći građani Bosne i Hercegovine doživljavamo neku vrstu 30-godišnje agonije, ako smijem to tako nazvati. To isto tako izaziva i određeni zamor i pomanjkanje strpljenja među našim sagovornicima iz internacionalne zajednice. Nekad djeluje da je uputno i prikladno tražiti brza i jednostavna rješenja.

Onda se problemi svode na tehnička pitanja, kao što je u ovom trenutku donošenje određenog seta zakona i imenovanje glavnog pregovarača. Ili s druge strane, ponavljanje nekih mantri koje na nivou, moram to tako reći, pojednostavljenja za „powerpoint slide“ opisuju sistem u BiH kao da je riječ o instant pudingu. To je zemlja sa dva entiteta i tri naroda i to je nešto što se uporno ponavlja.

A izbjegava se realnost i šira slika. Ja sam i dalje čvrsto ubijeđen da određene podjele koje mi sada vidimo na institucionalnom smislu, mi ih čak nekad možemo lakše prepoznati i između različitih kantona unutar Federacije BiH, nego između dva entiteta, da te podjele nisu još uvijek na neki način organske, već da su zaista nametnute – „top down“. Vraćam se opet na onu objektivnost.

Mi moramo početi učiti sami o sebi, o vlastitim problemima, postavljati stvari jasnije, nazivati ih pravim imenom i tek tad ćemo moći rješavati probleme tamo gdje oni stvarno postoje. Da citiram Mikija Mausa - da bi čovjek riješio problem mora prvo znati gdje je problem, a mi to na neki način često izbjegavamo.

(Razgovarao: M. ILIČIĆ)