Naša današnja priča iz povijesti govori o načinu utjecaja Srbije na Huseina-kapetana Gradaščevića.

Naime, iako Srbijanci nisu direktno vojno prisilili Gradaščevića, njihova politička i diplomatska pozicija presudno je djelovala:

Dokaz tome je i Miloš Obrenović koji je jasno stavio do znanja da Srbija neće pružiti pomoć bosanskom pokretu, niti vojnu niti financijsku.

Obrenović je preko svojih veza s Austrijom poslao poruku da jedini put za Gradašćevića jeste pomirenje sa sultanom.

Austrijske vlasti, u dogovoru sa Srbijom, nisu dozvolile da Gradaščević koristi Srijem kao bazu za nastavak borbe.

Srbija je time indirektno uvjerila Gradaščevića da je izoliran: bez podrške iz Srbije i Austrije, nije mogao računati na uspješan povratak u Bosnu.

Pod tim pritiscima, Husein-kapetan je odustao od svojih planova o većoj samostalnosti Bosne i pristao na uvjetnu amnestiju i preseljenje u Istanbul, gdje je i ostatak života proveo u izgnanstvu.

Srbija je u to vrijeme djelovala kao tihi, ali ključni posrednik – svojim odbijanjem da pruži podršku i pritiskom preko diplomatskih kanala, natjerala je Gradaščevića da se pomiri sa stvarnošću. Time je Srbija učvrstila vlastiti položaj jedine autonomne jedinice na Balkanu i spriječila da Bosna dobije isti status.

Zašto bi podrška Srbije promijenila odnose na Balkanu?

Da je Kneževina Srbija tada stala uz Gradaščevića, to bi moglo dramatično izmijeniti političku kartu Balkana. Evo zašto:

-Zajednički bosansko-srpski front protiv Carigrada

-Srbija je već imala oružje, iskustvo i određeni stepen međunarodnog priznanja.

-Da je podržala bosanski ustanak, Osmansko carstvo bi se suočilo s koordiniranim otporom na ogromnom području – od Save do Drine.

To bi moglo natjerati Portu da ponudi širu autonomiju cijelom zapadnom Balkanu, a možda i ubrza raspad carstva na tom prostoru.

Model balkanskog jedinstva

Zajednička borba Bosne i Srbije mogla je postati temelj suradnje kršćanskog i muslimanskog stanovništva protiv osmanske centralne vlasti.

Time bi se ranije otvorio prostor za ideju balkanske samouprave umjesto kasnijih nacionalnih razdvajanja.

Promjena odnosa velikih sila

Austrija i Rusija bi morale reagirati:

Rusija bi vjerovatno podržala antiosmanski blok (kao pravoslavnu braću i potencijalne saveznike).

Austrija bi pokušala spriječiti jačanje takvog saveza, jer bi prijetio njenim interesima na granici.

Time bi Bosna i Srbija postale centralne tačke europske politike, ne samo periferne provincije.

Ranije buđenje nacionalnih ideja

Da je ustanak uspio uz srbijansku pomoć, ideja o široj južnoslavenskoj autonomiji (ili konfederaciji) mogla je nastati nekoliko decenija prije ilirskog pokreta.

PREPISKA OTKRIVA SVE

Prije nego se Husein obratio arzuhalom na velikog vezira, došlo je između njega i kneza Miloša do zanimljive prepiske, koja nam daje jasnu sliku o ovoj dvojici susjeda, a iznio ju je dr. Gavrilović u trećoj knjizi svoga djela Miloš Obrenović. Knez Srbije pazio je budnim oko, što se zbiva preko Drine, bio je dobro upućen u razdor plemstva, a i sam je intrigirao, koliko je više mogao.

Nakon bitke na Kosovu poslao je Knez Miloš 50.000 groša Huseinu na peškeš, da ga tako obaveže i obećao mu poslati još toliko, kad u Ušćup (Skoplje) dođe. Već u studenom vidio je Miloš, da je Gradaščevićeva stvar propala, pa da mu ne propadne i gornja svota, pisao je Fidahiću u Zvornik, kad je ovaj zatražio danak od Jadra i Radjevine, 29. studenog (po st.), da je još ljetos na ime toga danka poslao gornju svotu Gradaščeviću kao seraskeru cijele Bosne i uputio ga, da se o tome izvijesti kod samog Gradaščevića, što ovaj i učini.

Husein je odgovorio 16. XII. iz Travnika Mahmud paši, ali je pismo bilo zapravo na adresu Miloševu, kome ga je ovaj i poslao. Husein je tvrdio, da mu je Miloš zaista poslao na Kosovo 50.000 groša, ali ne u ime poreza Jadrana i Radjevice već “na peškeš” i “sebečanjima svojim jošti više šilat za one moje postupke”. Miloš se vara, pisao je Husein dalje, ako se nada da će Jadar i Radjevinu otcijepiti od Bosne:

“On (Miloš) veli i govori da sablju ima, on je jošt nije počeo ni kovati, a kamo li da je ima, a meni nije potrebno ništa, no samo dosta sablju naoštriti, pa tako u Boga se uzdam i njemu se dobro molim, kad mu ja preko Drine vode pređem i na Šabačko polje s Bošnjacima dođem, još će mi i više peškeša davati i dati, a za mali kusur poreza ondašnjeg naroda hoće mi dževap dati, a kada u Ćupriju palanku dođem, onda ćemo se ne samo za godišnji no i za više zaostavši kusur poreza nakusurivati i naplaćivati s njime, sve što je od naroda ondašnjeg zulumom oduzeo i narod onaj u liko opsao od njega ću uzeti i narodu na volju učiniti.”

PROPAST JE UNAPRIJED PLANIRANA

Knez Miloš Obrenović bio je pragmatičan. Bojao se da bi otvorena podrška Bosni izazvala osmansku odmazdu i ugrozila tek stečeni mir. Njegov cilj bio je ojačati Srbiju iznutra, a ne riskirati u zajedničkom ustanku. Zato je zadržao neutralan, čak pomirljiv stav prema sultanu i Gradaščevića nagovarao na pomirenje.

Krajnji cilj Husein-kapetana bila je autonomna, politički samostalna Bosna unutar Osmanskog carstva, sa domaćom upravom i vojskom.

Da je Srbija tada stala uz njega, moglo je doći do prvog zajedničkog balkanskog pokreta za samoupravu, što bi:

oslabilo Osmansko carstvo,

ubrzalo stvaranje novih država,

i možda potpuno promijenilo tok balkanske povijesti — jer bi ideja političkog jedinstva došla iz Bosne i Srbije zajedno, a ne tek kasnije kroz suparništvo.

(SB)