Od Halida Bešlića, nedjeljnim komentarom, oprostio se i doajen bh. novinarstva i glavni i odgvorni urednik Slobodne Bosne Senad Avdić .

Halid Bešić , koji je umro početkom ove nedjelje i čija je smrt rastužila i rasplakala milijune ljudi, u bogatom, časnom i inspirativnom životu radio je mnogo i bilo ga je svugdje gdje se nešto važno i zanimljivo događalo.

Pojavljivao se na nekoliko domaćih i regionalnih filmova i televizijskih serija, ali nekako mi se ne čini vjerovatnim da bi Halidov život mogao biti građen za neki igrani film iz žanra takozvanih biopika, kakvi su u posljednje vrijeme moderni i česti, a bave se biografijama poznatih pjevača i muzičara.

U filmu u kojem bi Halid bio glavni lik, dakle protagonista, ne bi moglo biti antagonista, dakle, njegovih neprijatelja, protivnika, dušmana. Na takvim protivriječnostima, konfliktima se gradi dramska serija, jer svi znaju da u Halidovom stvarnom ovozemaljskom životu takvih ljudi – dušmana - nije bilo, a izmišljati ih bio bi pogrešan i neuvjerljiv posao.

Nisu ga razjedale nesretne ljubavi i autodestruktivni demoni, kao i njegov kolega Tomu Zdravkovića, niti je praćen prokletstvom socijalnog miljea iz kojeg je dolazio kao Džeja Ramadanovskog.

Halid je bio sretan, uredan, ostvaren čovjek koji je volio ljude i koga su ljudi voljeli i cijenili. Od takvih ljudi i takvih biografija i likova ne prave se dobri filmovi. Ako bi se, ipak - unatoč svemu - snimio neki film o Halidu Bešliću, onda bi on morao ličiti na jedan od najvećih i najutjecajnijih filmova u povijesti kinematografije - film “Divni ljudi” holivudskog klasika Franka Capra. I vjerojatno vam nije promaklo ovo remek-dijelo od prije 80 godina. Televizija ga neizostavno prikazuje za Novu godinu i druge blagdane. U njemu glavni junak, kojeg tumači James Stewart, na rubu očaja, ekonomski slomljen i psihički poražen, razmišlja o samoubistvu.

Takvog beznadežnog, suicidalnog, posjećuje ga anđeo sa nebesa koji ga u daljnjem toku filma podsjeća kakav bi svijet, pogotovo njegovo najbliže okruženje, porodica, prijatelji i kolege bili ukoliko njega ne bi bilo. U filmu se i glavni junak suočavamo s istinom da bi taj svijet, kojeg je ispunjavao dobrotom, popravljao solidarnost i ljubav, bio dolina suza za sve njemu drage ljude ukoliko bi on nestao u istom svijetu.

Nekako naslućujem da i Halid Bešić tijekom posljednjih godina, još u vrijeme strašne saobraćajne nesreće koju je jedva preživio, znao koliko bi ovaj naš mali komad svijeta bio surovije, bezdušnije, mračnije mjesto bez njega, bez njegove pjesme i svekolikog prisustva u javnom i privatnom svijetu svih nas. I da je, boreći se za svoj život, znao da s njim odlazi čitav jedan mikrouniverzum koji se nikad niti ne može nadoknaditi.

U svijetu mrzovoljnom i mračnom Halid je stajao s vedrinom i osmijehom. Sebičnosti i pohlepi suprostavio je dobročinstvo i solidarnost. Prostakluku i fejvolnosti suprostavio se uljuđenom pristojnošću. Ni s kim se nije mirio jer se ni s kim nikad nije ni svađao.

Rat, kako je govorio, jeste promijenio njegov život, ali nije promijenio njega, njegov kultivisan sistem vrijednosti i morala.

Halid Bešlić jeste karijerom i životom bio vezan za estradu, njene dobre i nedobre strane. Ali on je suptilno izbjegavao estradiziranje svog života - i privatnog i javnog. Čini mi se da su posljednjih dana nakon njegove smrti s mnogo strana poseže za estradiziranjem, odnosno, trivijaliziranjem njegove smrti.

Možemo svjedočiti o vulgarnoj politizaciji i neukusnim utrkivanjima koja će više poena skupiti na njegovu odlasku. Ko je barem jednom sreo Halida Bešlića dobro zna da mu se to ama baš nimalo ne bi svidjelo. Njegov odlazak mora biti otmjen, a ispraćaj nenametljiv i odmjeren, odnosno, onakav kakav je Halid bio i ostao cijelog života.