Piše: Pavle Pavlović

E, to je to mjesto, na koje pokazujem, na sarajevskom Trgu BiH, ispred skupštinskog zdanja Jedne nam jedine. Tu je bio ringišpil uz koji sam prvi put, daleke 1959. godine, osjetio šta su to klasne razlike. Isti osjećaj, ali još jači, pun gorčine i nemoći savladao me ovih dana dok sam pozirao za ovu fotku. S desne strane pogled je letio na obližnji Crni Vrh, čuvenu Goricu, s koje su neke nove, sjajne zgrade pokrile svu panoramu i nadvile se gotovo nad krovom Opće bolnice. Stisle Marijin Dvor, kao što na lijevoj strani, na obroncima Trebevića betonski monstrum, prijeti Šeheru.

I na lijevoj i na desnoj strani dominiraju buduća naselja nove klase, tajkuna, lovara sumnjivog porijekla koji kao od šale daju 10.000 i više KM za kvadrat njihovih budućih dvoraca. Sarajevo dobija novu vlastelu, nove bogove koji će sa padina podcjenivački gledati na običnu raju, fukaru što će se gušiti u budućim maglama i smogovima, kojima će doprinjeti ovi dvorci što će biti ograđeni i strogo zabranjeni za malog čovjeka grada iz uske doline što se proteže od Baščaršije do Ilidže.

Ali, sve ovo ne bih pisao da po hiljaditi put nisam prekršio zakletvu da više neću prebirati po ličnoj foto-arhivi. Po tih desetak slika što sam ih uspio spasiti od plamena sarajevskog rata. Jer, ne vraćaju me u 92. nego u godine pedesete kada smo nicali kao jedna od prvih generacija Titovih pionira. Na izgužvanom, izblijedelom foto-papiru vidim ubogog dječaka iz tog vremena. Koji izgubljeno i uplašeno pozira na goloj marindvorskoj livadi na kojoj je započelo njegovo upoznavanje ringišpila života.

…Kada pratim ova današnja cirkusanja na marindvorskom placu, u onim zgradama društveno-političkih organizacija BiH, zažalim za pravim šarenim šatrama. Stajale su ponosno od pedesetih do gotovo sedamdesetih godina posljednjeg vijeka proteklog milenijuma. I važno su se zvale cirkus, a ne SDP, SDA, HDZ, SBB… Tada sam još kao klinac, bez Marxa a i Engelsa, osjetio šta je to kapitalizam, šta je sudar ljevice i desnice, pozicije i opozicije. Ma, nije to, zapravo, bio kapitalizam, nego pravi feudalizam dok smo se satima vrtili u krug da bi zaradili rundu radosti.

Upirali smo, kao na galijama robovskim, drveno, teško kolo na tavanu čudnog zdanja zvanog ringišpil. Dok smo stenjali, dolje ispod, uživala su djeca, čiji su roditelji već bili socijalistički kapitalisti, posprdno nam podvikujući – guraj vole kad nemaš škole. Od tada mrzim desni pravac. U tom smjeru smo okretali točak ringišpila za najmlađe. Nije ga pomjeralo brektanju motora, nego drhtaji naših mršavih tijela odraslih na tvrdom, žutom siru američkog crvenog krsta. Najsretniji smo bili kada bi osioni gazda cirkus placa viknuo – ringišpil stoj! Tada bi gurali kontra, ulijevo. Poslije svakog kočenja pozicije stalnog okretanja, slijedila bi radosna opozicija stanke. Dolazio bi kratki sanjani odmor ili, možda, džabna runda. Odozdo bio potom vikali onima gore kod drvenog kola – guraj vole...

Na mjestu gdje je današnja govornica Skupštine BiH bili su kavezi sa majmunima. Kad se samo sjetim koliko su nemirni bili, koliko su galamili, majmunisali. Na prostoru današnjeg poslaničkog auditorijuma bili su slonovi, lavovi, konji, magarci... Tamo gdje su sada sobe poslaničkih klubova bile su staklene krletke sa zmijama. Na blještavom mramornom trgu ispred najznačajnijeg republičkog zdanja jurili su nekada bučni motori do besvjesti praveći krugove po velikom drvenom buretu koji smo tada zvali - zid smrti. Do paklenih vozača mirniji kutak sa raznobojnim lopticama i naslovom - ko nabije, taj dobije. Malo dalje bili su ringišpili. Mali i veliki. Prvi se okretao pomoću snage nas klinaca, a drugi vrtuljak je bio kao mlazni avion. Pokretao ga brektavi motor-dvotaktaš što je male sjedaljke, na opasno sumnjiviim lancima, bacao u visine i padove od kojih je zastajao dah. Za nas je to bio zabranjeni ringišpil i jedva smo čekali kada ćemo odrasti i džilipati se kao naši idoli iz starije raje po tada slobodnom marindvorskom zračnom prostoru.

Pavle Pavlović na livadi na kojoj je niknula Skupština BiH 

Cirkus-plac i onda je bio ograđen, ali umjesto uglavnom ozbiljnih, namrštenih policajaca dočekivali su te razigrani klovnovi sa tužnim maskama. Često je iznad slobodnih zelenih površina Marijin Dvora letio i onaj hrabro ludi akrobata Aleksić što se zubima držao za sajlu aviona-dvokrilca. Dok je čovjek-ptica izazivao svojim salto-mortalima, mogao si samo da čuješ uzbuđene otkucaje naših nepodijeljenih bosanskohercegovačkih srca.

U životu sam poslije bio u raznim cirkusima. Gledao mišićave ljepotice što izazivaju na opasno visokom, tankom užetu. Ježio se od gutača vatri i sablji. Krotitelje lavova, kobri i udava. Ali, to nije bilo to. Jedino je ringišpil budio marindvorsko, sarajevsko sjećanje. E, kamo sreće da ona Skupština na placu djetinjstva nikada nije niknula. Koliko bi još sretnih generacija stasalo uz ringišpile? A ne ovako uz jad i bijedu, kojom i današnje plenume obespravljenih robova novi, sirovi kapitalisti pokušavaju pretvoriti u cirkusanje.

A, kakvo će tek sada uslijediti cirkusanje, podlo nadmetanje kako se izborna 2026. godina približava. U vremenu kada se opet druže i zaklinju na saradnju jedan Čović i jedan Dodik. Što hoće da pobucaju Federaciju na muslimanski i hrvatski dio. Biće tu koliko hoćeš novih predstava, novih klovnova, mađioničara, dresera.

A, samo neće biti nas. Ma, ko nas i je i pitao u ovim proteklim neratnim decenijama u trećem milenijumu zemlje što se još Bosnom i Hercegovinom zove.

Jer, kako god budemo glasali, uvijek će glavni cirkusanti biti Bakir, Dragan i Milorad.