Tekstopisac i kantautor Nazif Gljiva, prisjetio se zajedničkih godina i saradnje s Halidom Bešlićem.

Smrt Halida Bešlića glavna je tema u regionu već danima, a vijest o pjevačevom odlasku duboko je pogodila i njegovog dugogodišnjeg saradnika i prijatelja Nazifa Gljivu.

Tekstopisac i kantautor, prisjetio se zajedničkih godina i saradnje koja je obilježila zlatno doba narodne muzike.

- Mi smo se upoznali u jednom restoranu gdje je pjevao Toma Zdravković. Halid je tu došao s tim svojim drugarima, imao je tada 21-22 godine, a ja 26. Pjevao je Toma, napravio je dobar štimung, ludnica prava, i onda su oni zamolili da i Halid nešto zapjeva. Kad je on izašao na scenu, taj momak sa Romanije, on je zaokupirao našu pažnju i svi smo ostali u čudu kako je dobro tonove slagao i kako je izabrao dobre pjesme. Ličio je na Alena Delona. U njegovim očima vidio sam nešto vanzemaljsko i čudnovato i više ga nisam ispuštao iz vida. Oni su tada bili tu na Grbavici, on je učio zanat za tesara tu je i spavao u domu. Tada sam išao po kafanama i počeli smo se družiti, upoznali smo nekoliko dobrih muzičara i počeli praviti muziku - započeo je Gljiva.

Prve pjesme koje je Halid objavio, a koje mu je Nazif pisao, bile su "Sijedi starac" i "Sanjam, majko, sanjam kuću staru". Zatim je uslijedio album koji ga je regionalno proslavio i vinuo u orbitu.

- Naša prava suradnja počinje 1983. godine, kada sam mu napravio cijeli album. Falila nam je glavna pjesma i, kako ću, šta ću, probudim se ja jedne noći oko pola četiri, a stanovao sam sa suprugom i dva sina u garsonjeri... I kao da me je Božja ruka probudila, ja sednem i napišem cijelu pjesmu. Odmah sam vidio da su "Dijamanti" neobična pjesma. Poslije rata, od 1945. godine, nije se smjelo pjevati o draguljima i bogatstvu. To je jedna poruka - šta će meni sve bogatstvo, ako ga nema... "Da kraj mene vile stoje, suho zlato da mi broje", to sam prvo zapisao, a onda sam demo-snimak odnio Draganu Stojkoviću Bosancu. To je pjesma koja je probila led i koja ga je proslavila, sve je eksplodiralo. Bijelo dugme je tada otišlo u višegodišnju penziju. Iako su izdali ploču "Lipe cvatu", to nije moglo prići "Dijamantima", oni su bili kao cunami - prisjetio se Nazif.

Otkrio je i koliko je novca zaradio tijekom suradnje s Halidom.

- Kada bismo sve računali, zaradili smo tri milijarde bruto. Sigurno da je bilo preko 300 milijuna konvertibilnih maraka. Sve diskografske kuće napravile su bruto prihod. Ali koliko su od nas zaradili ostali pjevači, muzičari, gazde, kafane, svuda gdje su se pjevale te pjesme... Nismo Halid i ja zaradili toliko, mi smo možda po pet milijuna za 20 godina. To je bilo puno ulaganja, nismo bile škrtice - uz osmjeh je rekao tekstopisac.

O pjesmi "Beograđanka" dosta se pisalo u medijima, a Gljiva je za Kurir odlučila staviti tačku na sve priče i ispričati istinu.

- Ta je pjesma napravljena za jednu djevojčicu Draganu iz Beograda, koja je imala devet godina, i za mog sina Emira, koji je tada imao 11. Ona se poslije dva puta udavala i razvodila, živjela je na relaciji Beograd-Sarajevo. Tada smo Halid i ja ležali na plaži u Srebrnom, a oni su sjedili u plićaku i kupali se kao da su momak i cura. I ja kažem Halidu: "Šta misliš za ovaj stih: Samo za tebe, Beograđanko mala..." Kaže on da je dobra ideja i ja onda odem i za 15 minuta napišem strofu i refren. Drugu strofu sam napisao kad sam išao da gledam Snežanu Savić kao Koštanu u Narodnom pozorištu, pa sam krenuo s Terazija ka hotelu "Metropol", kod Skupštine, kazao je Gljiva.

Nazif se osvrnuo i na njihov odnos posljednjih godina Halidovog života, ali i na to šta su radili kad je išao kod njega u posjetu u bolnicu.

- Halid je radio drugim autorima. Oni su se strašno bojali kad bi ja dolazio kod Halida, da ću ponovo da počnem da pišem za njega, a to mi nije bilo ni na kraju pameti. Nakon onakvog rata nisam pomišljao da pišem više o ljubavi. Posljednju pjesmu sam mu napisao 2002.
Kod mene je Halid imao neko vrijeme, dok je on želio, osiguran "rols-rojs", šofera, guvernantu i dadilju. Nije morao da se sekira ni zbog čega, samo da izađe i pjeva. Sin je bio uz njega, divan dečko. Bio sam dva puta kod Halida u bolnici, bio je jako žut. Smiješali smo se, pričali fore i viceve... Kažu mi da su ga našli nasmijanog kad je preminuo - otkrio je Gljiva.

Za kraj, Nazif je za ovaj beogradski medij podijelio svoje mišljenje o Bešliću i zašto čitava regija ovih dana tuguje za njim.

- Halidove pjesme su bile univerzalna priča. Kad on pjeva pjesmu "Sarajevo, grade moj, njoj sam dao život svoj...", istog momenta se misli i na Beograd, i na Zagreb, Mostar, Niš... Ljudi su osjetili da je on bio takav i da on to prenosi. Voljeli su ga zbog pjesama, melodija i zato što je bio dobar čovjek. Niko nije bio kao Halid... Da je pjevao o hurmašicama, i to bi bio hit. Bog ga je stvorio. Volio je da se šali i bio je beskrajno tolerantan, nije bio izdajnik. Nikad nije dao na mene, uvijek me je branio. Nikada nisam zabušavao kao pjevač, nisam varao publiku kao neki - zaključio je Gljiva.