Piše: Samir BEGOVIĆ

Hrvatski oficiri i vojnici u posljednjih par godina sve otvorenije govore o svom učešću u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Njima se sada pridružio i hrvatski ministar odbrane Ivan Anušić koji je u dva navrata objasnio svoje učešće u borbama protiv Armije Republike BiH.

Prvo je o tome govorio u junu prošle godine prilikom obilježavanja 32. godišnjice operacije "Lipanjske zore". Sada je gostujući u podkastu "Domovinski rat" autora Borne Marinića detaljnije objasnio svoje učešće u ratu u Bosnu i Hercegovini kojeg je Haški tribunal ocijenio kao međunarodni sukob i udruženi zločinački poduhvati, a na lokalnom planu kada je u pitanju Mostar kao opsadu grada.

Anušić je u podakastu kazao da je u augustu 1993. godine stigao u Mostar kao "dragovoljac" sa još 20 do 30 svojih saboraca i da su tamo otišli "pomagati HVO-u".

Istakao je da je raspoređen u Šantićevu ulicu i na Bulevar gdje je na prvi linijama proveo oko mjesec i po dana u uličnim borbama.

"Specifičnost toga je - nije se puno djelovalo sa granatama i sa nekakvim minobacačima jer jednostavno to nisi mogao na tako malom području raditi. Više se ratovalo sa pješačkim naoružanjem i snajperima i ručnim bacačima. To je bilo onako dosta intenzivno", kazao je Anušić.

Kazao je da nije bilo dovoljno hrane, da su se jele konzerve, te da je vode bilo samo u jutarnjim satima.

"Šta god bi ispričao iz tog Mostara je nevjerovatno. Neprijatelj vam je na 15 metara. I ono što je bilo uvijek modus operandi i nas i njih je da u jednom trenutku samo krene napad. Počnu pretrčavati tih 15-20 metara i to su vam borbe koje su prsa u prsa i koje završavaju bitkom čovjek na čovjeka. Mostar je bio specifičan po tome. Izuzetno brutalan rat. Toliko o Mostaru", kazao je Anušić pokazujući da ne želi detaljnije govoriti o to dijelu svog ratnog puta.

No, voditelj je insistirao pa su se ponovo vratili na pitanje uličnih borbi u Mostaru.

"Sekunde nisi smio ostaviti svoju glavu na čistinu. Čak i kroz puškarnicu se gledalo sa ogledalom. Najveći broj žrtava je od snajpera stradao", kazao je Anušić.

Tokom razgovora o Mostaru, voditelj Borna Marinić je kazao da se o "bitci za Mostar 1993. godine jako malo zna" i da je "tražio neku knjigu o tome svemu" ali da mu "izbacuje samo neke bošnjačke izvore, neke memoare bošnjačkih generala".

To nam zapravo otkriva kakav prezir u Hrvatskoj postoji prema radu Haškog tribunala koji je vrlo detaljno istražio, opisao i objasnio sukobe između Armije RBiH sa jedne i HVO-a i HV-a sa druge strane. 

Šta je Haški tribunal dokazao za Mostar?

Haški tribunal je u presudi "hrvatskoj šetorci" (Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Bruno Stojić, Milivoj Petković, Valentin Ćorić, Berislav Pušić osuđeni na ukupno 111 godina zatvora) cijelo jedno poglavlje posvetio Udruženom zločinačkom poduhvatu na području Mostara.

Pretresno vijeće Haškog tribunala je zaključilo da su snage HVO-a držale istočni Mostar pod opsadom, koja je trajala od juna 1993. do aprila 1994., uslijed čega je stanovništvo bilo ograničeno na enklavu koja je bila gusto naseljena.

Stanovnici nisu mogli napustiti istočni Mostar i bili su prisiljeni da žive u krajnje teškim uslovima, bez hrane, vode, struje ili odgovarajuće medicinske pomoći, dok je HVO vršio intenzivno i neprekidno granatiranje istočnog Mostara, vodio kampanju snajperskog djelovanja, hotimično otvarao vatru na pripadnike međunarodnih organizacija i osujećivao ili blokirao humanitarnu pomoć.

Pretresno vijeće je također zaključilo da su ti postupci konkretno imali za cilj diskriminaciju Muslimana u Mostaru i terorisanje civilnog stanovništva.

Kada je konkretno u pitanju mjesec august kada je današnji hrvatski ministar Ivan Anušić boravio u Mostaru, Haški sud je utvrdio da je tokom augusta kao ranije, ali i nakon toga, vršeno masovno zlostavljanje, hapšenje, pljačkanje, deložiranje i protjerivanje bošnjačkog stanovništva iz zapadnog u istočni Mostar. Također, i usto vrijeme, zabilježeni su i primjeri silovanja koje su hrvatski vojnici provodili nad zarobljenim Bošnjakinjama.

Haški tribunal posebno je obradio masovno granatiranje i snajpersko djelovanje po Istočnom Mostaru, sa naročitim ciljem da nanose što veću štetu civilnom bošnjačkom stanovništvu.

"S obzirom na sveukupne dokaze, Vijeće zaključuje da je istočni Mostar bio izložen stalnom i intenzivnom granatiranju i drugom vatrenom djelovanju od juna 1993. do marta 1994. godine.

Konkretnije, Vijeće konstatuje da se granatiranje i drugo vatreno djelovanje HVO-a nije ograničavalo samo na konkretne, potencijalno vojne ciljeve, kao što su komanda 4. korpusa i 41. brigade. Granatiranje i drugo vatreno djelovanje bili su usmjereni na naseljena područja i direktno je gađano stanovništvo. Shodno tome, Vijeće zaključuje da je intenzivno granatiranje i drugo vatreno djelovanje HVO-a po istočnom Mostaru direktno pogađalo stanovništvo koje je živjelo u tom dijelu grada", navodi se u presudi Haškog suda.

A kada je u pitanju snajpersko djelovanje, ističe se kako su "snajperisti HVO-a otvarali vatru na stanovnike istočnog Mostara, naročito kada su ovi pokušavali da se opskrbe vodom". Dokazi također potvrđuju, navodi se u presudi, da su "snajperisti otvarali vatru na vatrogasce, kao i na vatrogasna kola koja su se kretala gradom".