Postoje ljudi, pisci čije riječi ne čitaš samo da bi nešto pročitao. Čitaš ih da osjećaš. Ljudi koji ne pišu da bi bili slavni, već da bi zaliječili, i sebe i druge. Među njima, svakako, posebno mjesto zauzima Stefan Simić, srbijanski pisac, govornik i istinski tragač za smislom, koji svojim djelima i tekstovima već godinama dotiče srca širom ovog našeg jedinstvenog prostora kojeg sada nazivamo regija.

Njegove rečenice putuju od Beograda do Sarajeva, od Mostara do Subotice, tihe, ali moćne. Nema senzacije, nema buke. Samo ogoljena istina, tuga, ljubav i nada. U vremenu kada sve brže zaboravljamo jedni druge, Simić nas podsjeća da je čovjek čovjeku lijek, a ne vuk.

U razgovoru za portal Radiosarajevo.ba Simić je govorio o svojoj vezi sa Bosnom i Sarajevom, ali i usamljenosti savremenog čovjeka, snazi riječi, empatije, duhovnosti i svega onoga što nas još može spasiti.

Gostovao je Simić 17. oktobra u Tuzli, družio se s tamošnjom publikom. Svi oduševljeni. Na pitanja potpisnice ovih redova odgovarao je u putu, dok je išao iz Srbije ka Tuzli, a onda iz Tuzle prema Sarajevu gdje će se publika 19. oktobra moći družiti s njim i to u sarajevskom naselju Dobrinja u lokalu "Lounge ribice" od 20 sati. I Goraždani će moći uživati u društvu ovog jedinstvenog pisca 21. oktobra u Centru za kulturu. Čovjek je to koji piše kako bi drugi preživjeli.

"Sarajevo za mene nije samo grad, nego i osjećaj. Svaka moja riječ o Sarajevu nastajala je iz zahvalnosti, jer kad sam dolazio kao stranac, odlazio sam kao neko ko je pronašao dio sebe koji je negdje putem izgubio. Sarajevo te ne gleda, ono te osjeti. I ako osjeti da dolaziš s dobrom namjerom, primi te kao rođenog", kazao je Simić.

Dodao je da ga Sarajevo uvijek dočeka kao neko ko ga odavno zna.

"Ima gradova koji te pritisnu svojom važnošću, a Sarajevo te omekša svojom toplinom. Kad pišem o njemu, pišem o ljudima koji su preživjeli i rat i mržnju, a ostali ljudi. Pišem o toj nevidljivoj snazi - da voliš i kad te svijet razočara. Zato je Sarajevo, možda više nego bilo koji drugi grad, ogledalo onoga što tražim i u sebi: sposobnosti da se prašta i voli, i kad boli.

Sarajevo je grad koji te nauči da svijet ne mora biti savršen da bi bio lijep. Sarajevo nije kulisa, nego biće. I kad ga dotakneš, ono ti uzvrati - ne aplauzom, nego nekom blagom tugom, onom koja te podsjeti da si još živ", poetski je poručio.

Cjelokupan tekst možete pročitati na ovom linku.