Piše: Dragan BURSAĆ (CdM)

“Pitanje se samo nameće, jasno kao majska zora: Jel’ Amfilohije od Jakova Milatovuća odlikovan zbog arsenala kletvi, ili zato što je Bošnjake zvao “ljudima lažne vjere”, ili zato što je Crnogorce proglašavao govedima, ili zato što je Arkanu bio jatak, a Karadžiću jaran— ili za sve zajedno? Biće da je za sve!”

Predsjednik Crne Gore, Jakov Milatović, u ludoj želji da zadrži svoju propadajuću fotelju, odlučio je posthumno odlikovati mitropolita Amfilohija Radovića najvišim državnim ordenom.

I tu se, dobri moji, završava svaka priča o modernoj, građanskoj, antifašističkoj i evropskoj Crnoj Gori — jer u trenutku kada država nagrađuje čovjeka koji je svojom riječju razarao upravo to građansko i evropsko biće, mi ne svjedočimo pomirenju, nego kontinuumu četničkog projekta sa novim umivenim licem i uštirkanom bijelom košuljom.

Amfilohije kao svetac populizma

Jakov Milatović zna tačno šta radi.

On nije vjernik, a ne-niti ga zanima “duhovna vertikala” Crne Gore.

Njega zanima politički puls četnifikovanih masa — onaj isti koji se 2020. godine valjao ulicama pod barjacima SPC, noseći kao znamenje upravo iscrtane likove Amfilohija i ikonografiju Dušana Silnog kao da su rođena braća.

I zato Milatović danas, pet godina kasnije, traži način da ponovo zapali taj plamen. Jer zna — u zemlji u kojoj ideologija još uvijek ima bradu, kandilo i zastavu, najlakši put do bustovanja presahlog rejtinga vodi preko oltara Svetosavlja.

“Jel nagrađen zbog kletvi, ili zato što je Bošnjake zvao ljudima lažne vjere?”

Pitanje se samo nameće, jasno kao majska rosa:

Jel Amfilohije od Jakova Milatovića odlikovan zbog arsenala kletvi, ili zato što je Bošnjake zvao “ljudima lažne vjere”, ili zato što je Crnogorce proglašavao govedima, ili zato što je Arkanu bio jatak, a Karadžiću jaran— ili za sve zajedno? Biće za sve!

Ako je odgovor “za duhovni doprinos”, onda neka neko objasni kako se duhovnost mjeri kletvama, kako se “doprinos miru” izražava kroz rečenicu da su Crnogorci “pokvareni Srbi”, a kako se “sabornost” gradi uz psovke i blagoslove ratnim zločincima.

Licemjeri instant-crnogorstva

Posebno su zanimljivi oni licemjeri koji su se oktobra 2025. iznenada sjetili ko je i šta je bio Amfilohije — pa sad propiraju svoje biografije, peru ruke instant-crnogorstvom, dok su u vrijeme četničke kontrarevolucije iz avgusta 2020. nosali parole Crkve Srbije “da osveži”.

Tada su litije bile “izraz slobode”, a danas se čude što se sloboda pretvorila u neočetnički oltar.

To su isti oni što su klečali pred kandilom, a danas glume evropske liberale, dok potpisuju saopštenja o “civilizacijskom iskoraku”.

Licemjeri, svi do jednoga.

Jer ko je 2020. ćutao — danas je saučesnik.

Ko je tada “razumEo narod”, danas je njegov marketinški tumač.

A Jakov Milatović im sada baca kost: “Evo vam svetac, evo vam red, mir i poredak!”

I oni klimaju glavom — jer populizam je nova religija, a svako “amin” znači još koji projektovani mandat.

Orden kao povelja kontinuiteta

Dodjelom ordena Amfilohiju Radoviću, država Crna Gora je zapravo odala priznanje Crkvi Srbije za uspješno izvođenje političkog prevrata.

Jer litije 2019. i 2020. nisu bile duhovni protest — bile su udar na sekularni poredak i posljednji pokušaj da se Crna Gora vrati pod Beogradsku sjenku.

I uspjele su.

Ne u potpunosti, ali dovoljno da današnji predsjednik mora — iz straha, ne iz uvjerenja — nagraditi čovjeka koji je simbol te kontrarevolucije.

Jakov Milatović nije obnovio sjećanje na Amfilohija — on je obnovio poslušnost Crkvi Srbije i Beogradu.

Orden nije metalni predmet.

Orden je poruka:

“Ne brinite, braćo, litije nisu bile uzaludne! Vaše vrijeme ponovo dolazi.”

Amfilohijev “mir” kao mit o miru

U obrazloženju Milatović navodi da je Amfilohije “doprinio miru i sabornosti tokom referenduma 2006.”

Da, taj mir se sastojao u prijetnjama anathemom svima koji su glasali za nezavisnu Crnu Goru.

Taj “mir” je mir mantije koja se razmahuje po glavi svakome ko nije “naš”.

Taj “mir” je mir groblja na kojem se ne smije reći da je čovjek iz Morače bio duhovni i ideološki ortak ratnih komandanata srpskog sveta.

U zemlji u kojoj je svaka druga crkva podignuta na tuđim kostima, “mir” se ne dijeli ordenima, već istinom.

A istina je da Amfilohije Radović nije bio svetac, već ideolog jedne opasne teokratsko-militantno -nacionalne doktrine, koja je u Crnoj Gori počela gušiti upravo ono što je pokušavala odbraniti — slobodu duha.

Jakov kao lice neočetničkog PR-a

Milatovićev čin nije tek simboličan.

On je dio šireg trenda rebrendiranja srpskog sveta.

Novi četnici više ne nose kokarde i šinjele.

Sada nose kravate, i govore jezikom “evropskih vrijednosti”.

Ali iza tih riječi stoji ista matrica: “jedan narod, jedna vjera, jedna crkva, jedan vođa – sada pod pashom investicija i zelenih politika”.

Zato je Jakov Milatović idealan proizvod ovog vremena.

Dovoljno “moderan” da se dopadne Briselu, a dovoljno poslušan da ne uznemiri Beograd.

Dovoljno obrazovan da nešto pročita, a dovoljno pragmatičan da ordenom umilostivi crkvenu hijerarhiju.

Savršeni sin tranzicionog populizma.

Crna Gora u ogledalu: orden kao test pamćenja

Ova odluka nije udar samo na Bošnjake, Crnogorce ili građane antifašiste koji pamte.

To je udar na memoriju cjelokupnog društva.

Jer ako društvo pristane da se Amfilohije Radović predstavi kao “graditelj mira”, onda će sutra i Ratko Mladić biti “čuvar teritorijalnog integriteta”.

Tanka je linija između mita i laži — a Crna Gora upravo prelazi tu liniju.

I nije ovo samo “još jedan gaf” Jakova Milatovića.

Ovo je planski čin normalizacije kleronacionalizma, koji je svojevremeno razbio Jugoslaviju, a sada — ako mu dopustimo — razbiće i Crnu Goru.

Kad država pali svijeću mržnje

Predsjedniče Milatoviću, možda mislite da ste ovim činom pomirili narod.

Ali niste.

Vi ste ga ponovo podijelili — samo ste sada zavukli nož u plašt “sabornosti”.

Jer mir koji se gradi na laži nije mir.

Duhovnost koja blagosilja mržnju nije vjera.

A država koja odlikuje Amfilohija Radovića — nije država budućnosti, nego sjenka prošlosti.

I zato, Jakove, neka vam ostane zapisano:

Kad se orden daje ovakvom mrtvom čovjeku, ne diže se on — nego pada zemlja.