Piše: MARIO ILIČIĆ

Posljednjih dana u javnom diskursu je moguće čuti i pročitati različite informacije u vezi s pregovorima o pristupanju Bosne i Hercegovine Europskoj uniji i imenovanju Glavnog pregovarača.

Pa smo tako saznali kako ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković namjereva blokirati prijedlog Borjane Krišto, predsjedateljice Vijeća ministara BiH, o imenovanju Ane Trišić Babić za glavnu pregovaračicu BiH s Europskom unijom, kazavši da nema podrške za kadrove SNSD-a ili bliske SNSD-u za bilo koju poziciju.

Uslijedila su uobičajena politička prepucavanja na relaciji Banj Luka – Sarajevo – Mostar, no jedan od glavnih uvjeta za početak pregovora s Europskom unijiom, imenovanje glavnog pregovarača, još uvijek nije ispunjen.

Naime, najveći broj izjava na ovu temu ukazuje da se radi o neshvatljivom nepoznavanju Ustava BiH i relevantnih propisa ili ciljanom nastojanju da se dalje potkopa pravni sistem države na način da političke elite odlučuju o svemu po sopstvenom nahođenju i interesima a ne po ustavu i zakonu.

O čemu se zapravo radi?

Ustav BiH jasno propisuje nadležnosti Predsjedništva BiH među kojima su: vođenje vanjske politike, predstavljanje države u međunarodnim i evropskim organizacijama i institucijama, traženje članstva države u onim međunarodnim organizacijama i institucijama u kojima BiH nije član, vođenje pregovora za zaključenje međunarodnih ugovora u ime BiH. Procedura za pristupanje BiH nekoj organizaciji ili zaključivanje međunarodnog ugovora je propisana Zakonom o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora.

Parlamentarna skupština BiH, po Ustavu BiH također ima propisane nadležnosti među kojima: donosi zakone, usvaja budžet, daje suglasnost za ratifikaciju međunarodnih ugovora. Drugim riječima, ovo tijelo može donijeti zakon ali ne može odlukom formirati novu instituciju (Ured glavnog pregovarača).

Vijeće ministara BiH i Parlamentarna skupština BiH, dakle, utječu na donošenje vanjskopolitičkih odluka indirektno, kroz kontrolnu i zakonodavnu funkciju, ali nemaju isključivu nadležnost u ovom pitanju. Stoga bi odluka predsjedavajuće Vijeća ministara BiH Borjana Krišto da imenuje Glavnog pregovarača BiH također bila potpuno neustavna i nezakonita.

Vladavina prava je osnivačka vrijednost EU i ključni uvjet za članstvo, koja zahtijeva da svi javni organi djeluju u skladu sa zakonom. Stoga je i sa tog aspekta od posebnog značaja da proces pregovora i imenovanje delegacije za pregovore uključujući Glavnog pregovarača, bude vođen u skladu sa Ustavom BiH i Zakonom o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora.

Kako treba biti imenovan Glavni pregovarač BiH?

Predsjedništvo BiH ima glavnu i zadnju riječ. Naime, prema Zakonu o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora, Predsjedništvo BiH odlučuje o pokretanju postupka pregovora, utvrđuje mandat (osnovu) za vođenje pregovora, a osnova sadrži, između ostalog, i delegaciju za vođenje pregovora. Zakon također propisuje da Predsjedništvo BiH može ovlastiti Vijeće ministara BiH da imenuje delegaciju za pregovore. Na osnovu ovih pravnih normi, BiH je do danas pregovarala i zaključivala sve međunarodne ugovore, a isto se odnosi i na sve buduće međunarodne ugovore, među kojima je i ovaj koji se odnosi na pristupanje EU. Javnosti je poznato da je na kraju pregovora o članstvu, svaka nova članica potpisivala Ugovor o pristupanju.

Predsjedništvo BiH je, sjetit ćemo se, odlučivalo i kada su vođeni pregovori o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju!

U masi informacija na ovu temu, stiče se dojam da se Predsjedništvo BiH nije pitalo kada su trebali biti otvoreni pregovori o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju sa EU (SSP). Ovo naravno nije istina. Naime, nakon što je Vijeće ministara BiH u decembru 2005. godine usvojilo Prijedlog osnova za zaključivanje SSP-a, kako je to i propisano zakonom, uključujući organizaciju i strukturu Državnog pregovaračkog tima, isti je dostavljen Predsjedništvu BiH na usvajanje. Predsjedništvo BiH je u januaru 2006. godine donijelo Odluku o pokretanju postupka za vođenje pregovora radi zaključivanja SSP-a i ovlastilo tadašnjeg predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Adnana Terzića za potpisivanje sporazuma.

Dakle, pravni okvir je vrlo jasan i za narednu fazu u procesu pristupanja kao što je jasno i je što je čija uloga i nadležnost svake od institucija. 

O čemu se pregovara u procesu pristupanja EU?

BiH, kao i druge države koje su prošle ovaj proces, u pregovorima o pridruživanju Uniji pregovara o planovima usklađivanja svog pravnog sistema sa pravnim naslijeđem EU tj. kompletnim zakonodavstvom Unije. To zahtijeva izradu plana usklađivanja zakonodavstva BiH s propisima EU, dosljedno i blagovremeno provođenje potrebnih reformi kao i angažman najkvalitetnijih kadrova iz institucija BiH koji razumiju zahtjeve i standarde EU i znaju kvalitetno predstaviti ostvarene rezultate.

Ono što je najvažnije u cijelom procesu jeste osigurati da se dogovor i planirani raspored zakonodavnih i institucionalnih reformi provodi efikasno i to sve uspješno prezentira – uraditi sve što je obaveza BiH, a onda političkim kanalima lobirati za brži ulazak na osnovu zasluga.

Koga za Glavnog pregovarača BiH?

Iskustva drugih zemalja koje su uspješno prošle proces pristupanja Uniji pokazuju da ovu funkciju treba obnašati nestranačka i stručna osoba, koja dobro poznaje metode rada sa EU institucijama, domaći pravni okvir, pravno naslijeđe EU i tehnike pregovaranja, te je sposobna voditi ovaj tehnički vrlo kompleksan i politički osjetljiv proces.

Proces pristupanja EU podrazumijeva značajne reforme u gotovo svakom segmentu društva zbog čega treba biti vođen transparentno, uključiti najširu javnost, nevladin sektor, privredu, sindikate i druge aktere a sve kako bi se osiguralo da su reforme kvalitetno provedene i prihvaćene. Ovo potvrđuje važnost izbora osobe koja će imati najširu moguću podršku, primarno među akterima političke scene u BiH (vlasti i opozicije) koji u svom djelokrugu rada trebaju podržati djelovanje Glavnog pregovarača.

ISKUSTVA SLOVENIJE I HRVATSKE

Pregovarači Hrvatske i Slovenije s Europskom unijom bili su ključni diplomati koji su vodili pristupne pregovore svojih zemalja s EU.

Hrvatska:

Vladimir Drobnjak – glavni pregovarač Republike Hrvatske s EU (2005.–2011.)

Diplomatska karijera, bivši veleposlanik RH pri NATO-u i UN-u.

Koordinirao pregovore kroz 35 poglavlja pravne stečevine EU.

Drobnjak je diplomirao pravo na Sveučilištu u Zagrebu.

Diplomatska karijera:

Ministarstvo vanjskih poslova RH – karijeru započeo početkom 1990-ih, ubrzo postao istaknuti diplomat.

Veleposlanik RH pri NATO-u i Kraljevini Belgiji (1999.–2003.).

Glavni pregovarač Republike Hrvatske s Europskom unijom (2005.–2011.)

Vodio pregovore kroz sva 35 poglavlja pravne stečevine EU.

Ključna osoba u usklađivanju hrvatskog zakonodavstva s europskim standardima.

Stalni predstavnik RH pri Europskoj uniji (2012.–2017.) – zastupao Hrvatsku nakon ulaska u EU.

Stalni predstavnik RH pri Ujedinjenim narodima u New Yorku (od 2017.)

Predstavljao Hrvatsku u Vijeću sigurnosti i Općoj skupštini UN-a.

Smatran jednim od najiskusnijih hrvatskih diplomata i arhitekata hrvatskog puta u EU.

Slovenija:

Janez Potočnik – glavni pregovarač Republike Slovenije s EU (1998.–2004.)

Kasnije postao europski povjerenik za znanost i istraživanje, a zatim za okoliš.

Potočnik je diplomirao, magistrirao i doktorirao ekonomiju na Sveučilištu u Ljubljani.

Doktorska disertacija iz područja makroekonomije i razvoja.

Radio je u Institutu za makroekonomske analize i razvoj Slovenije (IMAD):

Direktor (1993.–2001.); bio zadužen za makroekonomske strategije i reforme.

Glavni pregovarač Republike Slovenije s Europskom unijom (1998.–2004.)

Vodio tehničke i političke pregovore koji su doveli do slovenskog članstva u EU (2004.).

Šef Ureda Vlade RS za europske zadeve (SVEZ) – koordinirao pristupne procese.

Europski povjerenik u Europskoj komisiji:

Za znanost i istraživanje (2004.–2010.) – u mandatu predsjednika EK Joséa Manuela Barrosa.

Za okoliš (2010.–2014.) – promovirao održivi razvoj i kružno gospodarstvo.

Nakon mandata u EK, aktivan u međunarodnim inicijativama za održivi razvoj (npr. International Resource Panel pri UNEP-u).

Jedan od najprepoznatljivijih slovenskih europskih dužnosnika.

Dobitnik brojnih priznanja za promicanje održivog razvoja i europske integracije.

Dakle, sposobnost je bila ispred političke podobnosti!

Kada se radi o BiH, ustavna obaveza osiguravanja nacionalne zastupljenosti u diplomatskoj službi, gdje, na primjer, ako je ambasador iz jednog konstitutivnog naroda, njegov zamjenik mora biti iz drugog, u praksi je potisnula profesionalne standarde u izboru kadrova.

Ovakav pristup često negativno utječe na kvalitet međunarodnog predstavljanja BiH jer politička ili etnička pripadnost postaje važnija od stručnosti i iskustva. U tom kontekstu, realna je opasnost da i u procesu pristupanja EU, izbor Glavnog pregovarača bude rezultat partijskih i etničkih kalkulacija. Takav izbor može predstavljati rizik da će sa svakim izborima biti imenovan neki novi pregovarač, što ne samo da narušava kontinuitet u kompleksnom procesu pregovora o pristupanju EU već i daje negativnu sliku o državi kao nestabilnoj i nepouzdanoj strani u pregovorima.

Na koncu, valja otvoreno kazati, političari u Bosni i Hercegovini apsolutno se ne bave suštinskom stvari, a to je kvalitetan, stručan i profesionalan kadar koji bi mogao voditi ovaj posao. Mi, zapravo, ne vodimo nikakve pregovore. Mi usvajavamo pravnu stečevnu Europske unije. Upravo zbog toga važno je da Glavni pregovarač bude stručna osoba koja razumije sustav i na koji način stvari funkcioniraju institucije, politike EU, ali i da ima sliku onoga što se od njega očekuje te da se u timove koji se budu formirali, okupe stručni a ne politički podobni ljudi, baš kao što smo to vidjeli iz primjera susjednih zemalja koje su ušle u Europsku uniju.

U javnom diskursu Bosne i Hercegovine sve se svodi na priču hoće li Glavni pregovarač biti kadar HDZ-a, SNSD ili Trojke. To je suludo jer ne pričamo o struci, ne pričamo o kvalitetama.

Dok s druge strane, u Bruxellesu gledaju – i ne vjeruju...