"Everybody Wants To Rule The World" – pjesma grupe Tears For Fears koja je postala jedan od najprepoznatljivijih muzičkih simbola osamdesetih, himna o ljudskoj težnji za moći i kontrolom, i nezaobilazni dio pop kulture. Sa svojom zaraznom melodijom, kompleksnim tekstom i savršenom produkcijom, malo ko bi pomislio da je ova numera zamalo ostala neiskorištena, rođena iz oklijevanja, brzine i neočekivanih intervencija. Njen put od neobavezne muzičke fraze do globalnog hita svjedoči o često nepredvidivim tokovima kreativnog procesa, prenosi Telegraf.rs.

Neobavezni počeci: Iskra koju niko nije vidio

Priča o nastanku ovog kultnog hita benda Tears For Fears počinje prilično skromno, tokom snimanja albuma "Songs From The Big Chair", kada prvobitno uopšte nije bila dio plana. Chris Hughes, cijenjeni producent benda, primijetio je Rolanda Orzabala (Roland Orzabal), gitaristu i glavnog tekstopisca, kako povremeno svira zanimljivu, ali nedovršenu muzičku sekvencu.

"Čuo bih to i rekao bih: 'Šta je ovo? Šta sviraš?'," prisjeća se Hughes. "On [Roland] nije bio previše zainteresovan. Nije bio toliko zainteresovan da napravi pjesmu od toga, ali bi je s vremena na vrijeme odsvirao."

Roland Orzabal, kreator muzike i tekstova, nije pridavao poseban značaj ovim kratkim muzičkim frazama, možda je smatrajući nečim previše "laganim" za prepoznatljiviji, introspektivniji zvuk benda.

Uvidjevši potencijal u toj jednostavnoj, ali melodičnoj dvokordnoj strukturi, Chris Hughes je odlučio da preuzme inicijativu. "Uzeo sam ta dva akorda," objašnjava Hughes, "i sekvencirao ih sa malim ritmom bubnjeva i bas dionicom." Tako je nastala prva, rudimentarna, ali temeljna skica pjesme, postavljajući osnovu za ono što će kasnije postati planetarni hit. Hughes je svjesno gurao bend ka "optimističnijem, američkom stilu groovea", nešto što je odudaralo od njihovog uobičajenog izraza.

Zid skepticizma: "Vrlo, vrlo slabo" i "lagano"

Međutim, Roland Orzabal, kao i Curt Smith (Curt Smith), glavni vokal benda, u početku nisu dijelili Hughesovo oduševljenje. Roland je čak bio prilično skeptičan prema sopstvenoj ideji.

"Nije mi se svidjela pjesma 'Everybody Wants To Rule The World' kada sam je napisao," iskreno je priznao Orzabal.

Pjesma je, zanimljivo, nosila i drugačiji naslov na samom početku. "Nije se zvala 'Everybody Wants To Rule The World', već 'Everybody Wants To Go To War'," otkrio je Roland, dajući uvid u prvobitnu, možda mračniju, tematiku. "Napisao sam je na akustičnoj gitari uz šafl ritam na Linndrumu, i zvučalo je vrlo, vrlo slabo."

Curt Smith, čiji će glas obilježiti ovu numeru, dijelio je slično mišljenje.

"Mislio sam da je lagana," izjavio je Smith. "Nisam vidio ništa u njoj. Mislim da je i Roland mislio isto. Čak je i Roland mislio isto, znate. Bili smo nekako protiv toga. Bilo je jednostavno previše... Nije bilo ničega, znate."

Ovaj početni otpor proizašao je iz njihovog prepoznatljivog zvuka, koji je bio prožet složenijim emocijama i muzičkim aranžmanima. Pjesma im je djelovala previše jednostavno, previše "pop", previše drugačije od njihovog uobičajenog "mračnijeg" izraza.

Caroline – ključna figura preokreta: Intuicija vanjskog posmatrača

Uprkos početnom odbijanju i sumnjama benda, ključna figura u prepoznavanju i afirmaciji potencijala pjesme bila je Rolandova supruga, Caroline. Njen dolazak u studio jednog sunčanog poslijepodneva pokazao se kao prelomni trenutak.

"Jednog poslijepodneva, Caroline, Rolandova žena, došla je u studio. Bilo je sunčano poslijepodne, i ja sam joj je pustio," sjeća se Chris Hughes. "A ona je rekla: 'Vau, šta je ovo? Stvarno je super!' Rekao sam: 'Da, i ja mislim tako. Reci svom mužu!'"

Njena neposredna i iskrena reakcija, bez predrasuda koje su imali članovi benda, bila je presudna. Caroline je bila ta koja je u pjesmi vidjela nešto posebno, postajući, kako je Orzabal kasnije rekao, "šampion te pjesme", njen najglasniji zagovornik. Njen entuzijazam bio je zarazan i natjerao je Rolanda i Curta da pjesmu sagledaju novim očima.

Potraga za zvučnim potpisom: "Poziv" koji je hvatao pažnju

Chris Hughes je znao da pjesmi, uprkos solidnoj osnovi i pozitivnoj reakciji, treba još nešto – specifičan "poziv" koji će je odmah učiniti prepoznatljivom i zaraznom, muzički element koji će se "čuti preko sobe" i natjerati slušaoca da se zaustavi i oslušne.

"Znao sam da je potreban 'poziv', neka vrsta zvuka koju biste čuli preko sobe i pomislili: O, sviđa mi se to," objasnio je Hughes.

U potrazi za tim jedinstvenim zvučnim potpisom, Hughes je sarađivao s kolegom Iana, muzičarem i toncem. Ian je tada odsvirao sada već ikonični "chimey synth" zvuk, arpeđo koji počinje pjesmu. Taj zvuk, sada sinonim za "Everybody Wants To Rule The World", dodao je pjesmi mističnost i prepoznatljivost koja joj je bila potrebna da premosti početnu "slabost".

Rolandov povratak i kreativna eksplozija: Nalet inspiracije

Otprilike sedmicu dana nakon intervencije Caroline i Ianovog muzičkog rješenja, Roland je došao u studio s novom perspektivom i naletom inspiracije, vjerovatno podstaknut entuzijazmom Caroline i Hughesovom upornošću.

"Okej, mislim da imam nešto," rekao je Roland, donoseći nekoliko stihova i fragmente ideja.

Hughesova reakcija bila je trenutna i odlučna, shvatajući da je trenutak sazrio.

"Stani! Hajde da zaustavimo sve. Napišimo ovo i snimimo!," naredio je Hughes, prepoznajući da je uhvaćena esencija nečega velikog.

Ono što je uslijedilo bio je nevjerovatan izliv kreativnosti i efikasnosti koji je šokirao i same članove benda.

"Napisana je i snimljena za, mislim da je bilo pet, šest dana, možda," rekao je Curt Smith, prisjećajući se nevjerovatne brzine. "Što je za nas bilo smiješno, znate. Nama bi trebalo najmanje mjesec dana za pjesmu."

Za bend koji je bio poznat po svom pedantnom pristupu snimanju i dugotrajnom radu na detaljima, ovakva brzina bila je nečuvena. To svjedoči o nevjerovatnoj sinergiji koja se stvorila, gdje su se sve komponente savršeno uklopile.

Neprolazno nasljeđe: Od sumnje do globalnog hita

Jedna od prvih stvari koje je Roland doprinio finalnoj verziji, nakon što je pjesma dobila svoj oblik, bio je "prelijepi uvodni arpeđo" – slojeviti zvuk gitare i sintisajzera koji otvara pjesmu.

Pjesma je, iako započeta pod naslovom "Everybody Wants To Go To War", evoluirala u tekst koji je suptilnije, ali podjednako snažno promišljao o ljudskoj želji za moći, korupciji i kontroli, temama koje su je učinile bezvremenskom. Upravo taj kontrast između zarazne, optimistične melodije i dubokih, ponekad mračnih, tekstova o "moći i korupciji" dao je pjesmi višeslojnost koja ju je izdvojila.

"Everybody Wants To Rule The World" je tako, od prvobitne ideje koju niko, čak ni njeni kreatori, nisu shvatali ozbiljno, i pjesme koja nije bila ni dio originalnog plana za album, postala jedan od najvećih hitova benda Tears For Fears. Njen uspjeh na top listama širom svijeta, uključujući prvo mjesto u SAD-u, pokazao je da je Hughesova vizija bila ispravna.