Piše: Pavle Pavlović

Kao stara komunjara i ortodoksni nevjernik ponosio sam se što nisam popustio izazovima religija. Smijao sam se ovim novim vjernicima iz devedesetih godina, koji su me svojedobno kažnjavali partijskim opomenama zbog duge kose i rock and rola, kako su popovima, biskupima i hodžama svako malo, spontano poltronski, kazivali druže. Potom se zbunjeno ukoče, zamucaju kao onda kada su predavali Štafetu mladosti nekada najomiljenijem sinu svih naroda i narodnosti združene nam umrle domovine. Ustvari, žalio sam ih, jer nije lako nakon desetljeća crvenog ulizivanja odjednom zaboraviti na Tita, Partiju, udarnike. A, ako u ovom vremenu hoćeš naprijed, ako po stare dane ponovo gradiš karijeru, zna se, moraš biti u novim stadima. To su ona pored oltara i serdžada. U kojima će ovi novoskladani bogoljupci opet biti izdajnici, ako dodju druga vremena. Prosto rečeno, niti su valjali savezu komunista, niti će križu, krstu i polumjesecu.

Ali, da me pogrešno ne shvatite, uvijek sam poštovao čovjeka i njegov izbor. Brojni moji bliski prijatelji bili su vjernici, kojima i danas skidam kapu. S radosću sam odlazio na njihove božiće, slave, bajrame. Nikada niko od njih nije mi zamjerio što nisam u molitvama s njima. Imali su svoje poglede na svijet na koje nisam pokušavaoo uticati nekakvim crvenim, danas vidim, bajkama. U ono vrijeme, baš kao i sada, neki od njih, vrhunski stručnjaci u svojim zanimanjima, nisu mogli naprijed. Bili su izvan pasmine koja je vladala, odredjivala.

Igrom ratnih zbivanja dospio sam u zemlju gdje se mnoge crkve, posebno katoličke, prodaju na javnoj dražbi, jer je sve manje vjernika i njihovih milodara. Pretvaraju se, čak, u klubove gdje se, do duboko u noć , partija u raznim kostimima koji su nekada zblažnjavali sveštenike. Zato mi izgleda nestvarno kada preko satelitskih kanala kužim TV priloge o otvaranju novih, super modernih i skupih vjerskih objekata u, znate kojem, regionu Balkana. To je ovima ovdje uludo bacanje para, posebno kada pišu koliko u tamo nekim novim državicama poslije rata nedostaje novih škola, bolnica, tvornica...

Razmišljam o tome dok čekam grupu prijatelja koji će me povesti u avanturu kakvu još nisam imao u svom kratkom životu, dugom, evo, skoro više od polovine osme decenije. Kao idem s njima obilježiti noć vještica. Joj, jest’ im fol! Nemaju oni pojma šta je svaki sin onog našeg područja, posebno u onim nikada zaboravljenim sukobima, prošao. Ma, hajmo neka im bude.

Ulazimo u novi kombibus. Bolje je tako u grupi, nego svako svojim autom. Ovako se može koja i cugnuti, a da poslije nemaš belaja s milčekima. Umjesto hainekena djele se marame. Svako sebi mora povezati oči. Već sat, ili, možda, dva čujem samo brektanje dizel motora. Konačno brzina se smanjuje. Započinju krivine, zavoji, truckanje. Kočnice i skidanje poveza. U mrklom smo mraku. Pojma nemam gdje smo i što nas čeka.

...Trznu me grubi dodir po desnom ramenu. Brzo se okrenem i umalo ne doživih srčani udar! Lobanja pod zracima prigušenog svjetla unosila mi se u lice, dok je puls sve ubrzanije tutnjao mojom glavom. Ruke koje su me držale olabaviše, nestadoše. Bio sam sam samcat pred vražjim, fluoroscentno blještećim prizorom strave začinjenim zvecakanjem vilica kostura. Odzvanjalo je to kao zlosutno štektanje čelika puščanih zatvarača u ratnim sarajevskim noćima. Uplašenih, razrogačenih očiju bio sam prikovan za svjetleću lobanju ne primječujući prilike u tamnim mantijama s kapuljačama kako prema meni pružaju šake skeleta. Ispod debelih tajanstvenih ogrtača dopirao je pravi pravcati kikot vještica.

Ponovo sam osjetio jaki stisak. Mantije su me vodile kroz neku šumu, park. Kao da čujem zvuk automobila. Da li smo u gradu, selu? U daljini su i neka svjetla. Teturam još kilometar, dva. Stisak mantija ne popušta. Da li tako vode i ostale? Ili su, baš, odlučili saliti stravu samo novaliji u noći jahačica metli?

Naziru se i zidine neke ogromne građevine. Čini mi se da vidim kulu. Kikot ispod tamnih kapuljača zamjenuju glasovi prijetnje da se približavamo mjestu gdje će nas dočekati duhovi davno nestalih vještica što se pojavljuju samo u ovoj noći. Tako već stoljećima otkako su ih neki zatvorili u zdanju u tami. Prilazimo još bliže. Sada je već svjetlije. Ne treba mi puno da u trenu otkrijem pred kakvim smo to tajanstvenim mjestom ukazanja duhova strašnih vještica. Preda mnom legendarne kule najpoznatije tamnice na našim područjima. Slavnije od poznatih zdanja Zenice, Vojkovića, Foče. Slikom i prilikom – Scheveningen!

- Hej ljudi, dosta je! – u zbunjenosti me smiruje ugodni ženski glas. Jedna od prilika u mantijama skida kapuljaču i ukaza se crvenokosa lijepa prijateljica što je sada uperila reflektor u svoje lijepo lice.

- E, jesmo te - gotovo se kikoće kao maloprije.- Znamo mi Holanđani da se vi sa onih prostora najvise plašite ovog mjesta. Tu su bili i sada su vaši najveći vještci…

Bome, bila je u pravu. Dok sam naručivao runde s pjenušavim kriglama, jer takva je upisnina na ovim noćima vještica, jedino im nisam rekao da su u toj kaznionici bili, i sada su, neki što su, kada je to palilo, bili najžešći članovi partije. Da bi poslije postali još fanatičniji vjernici. Kao simbolični vještci izdali su oba boga kojima su se molili i klanjali.