No, nešto jače je htjelo da Mladena više nema među nama.

Tokom utakmice protiv Mladosti u Lučanima srce mu je stalo, hitna pomoć nije uspjela da ga reanimira, a Mladen je svoj život tragično završio vodeći svoj Radnički ka pobjedi.

Nakon meča oglasio se i njegov veliki prijatelj, Feđa Dudić, najuspješniji trener u historiji Radničkog.

"E, moj brate - ne znam šta da napišem u ovim trenucima. Teško mi je kao da sam izgubio nekoga rođenog, svog. Faliće mi kad se čujemo, pa kažeš: 'Šta ima, bruda?', a onda nastavimo o fudbalu, fudbalu i opet fudbalu.

Bili smo rivali na terenu, ali samo 90 minuta. A onda poslije - kao da nikad nismo ni igrali jedan protiv drugog.

Vodio si Zrinjski, a ja Velež. Nepojmljivo da se slikamo zajedno, sjedimo zajedno - i toliko te poštujem. Mislim da se više nikad tako nešto neće desiti.

U vrijeme korone pozvao sam te u Mostar na iftar - došao si, ispoštovao si me. A da je tada neko vidio da dva trenera, tako ljuta rivala, sjede zajedno u sobi - niko nam ne bi vjerovao. Ali to smo bili MI.

I sudbina je htjela da Slavku pričam o tebi, kad me pitao o trenerima u BiH... i eto - na moju riječ, jer mi vjeruje, odlučio se za tebe. Znao sam da ti možeš da nastaviš u Kragujevcu gdje sam ja stao, ali eto - dragi Bog je odlučio drugačije.

Kad smo zadnji put pričali, rekao sam ti: 'Biće to sve dobro, i zovem te poslije utakmice da čestitam.'

A sad - umjesto čestitke - ja pišem ovo...

Težak je ovaj naš trenerski posao. I dok god budem radio - nosiću te u srcu i mislima.

Trenerski posao je hljeb sa sedam kora. A ljudi tako lako misle da imaju pravo - da svake sedmice, poslije nekog lošeg rezultata - vrijeđaju i omalovažavaju... a ne znaju kako mi to sve teško podnosimo i skupljamo u sebi.

Faliće razgovori sa tobom i razmjena mišljenja. Ali pamtiću sve naše razgovore i sjećati se tebe i tvojih savjeta.

Ti odmori od svega - na boljem mjestu. Jer ovaj svijet je svakako okrutan.

Moj Žile."