Bh. novinarka Nafisa Latić za Turkiye Todday napisala je članak o učestalim pokušajim izraelske propagande da Sarajevo prikaže kao grad u kojem danas vladaju antisemitizam i netolerancija. Njen članak prenosimo u cjelosti.

Grad se promijenio

Vikend sam provela u Sarajevu, šetajući ruku pod ruku sa svojom dvogodišnjom kćerkom kaldrmom starog dijela grada, pored golubova koji kruže oko drvene česme poznate kao Sebilj na Baščaršiji. Sebilj je prvi put izgrađen 1753. godine, zahvaljujući Mehmed-paši Kukavici, bosansko-osmanskom namjesniku koji je iza sebe ostavio brojne vakufe širom Bosne i Hercegovine.

Njegova namjera bila je ukorijenjena u tradiciji sebilja – javne česme iz koje su putnici mogli besplatno piti vodu, simbolu velikodušnosti i građanske dužnosti u osmanskim gradovima. Današnji Sebilj, koji je 1891. godine projektovao češki arhitekt Aleksandar Vitek nakon razornog požara, i dalje je jedno od najprepoznatljivijih obilježja Sarajeva. Prema lokalnoj legendi, svako ko popije njegovu vodu, jednog će se dana vratiti u Sarajevo.

Dok sam sjedila kraj česme, ispijajući kafu u malom kafiću dok je moja kćerka trčala za golubovima, osjetila sam punu težinu sjećanja. Rođena sam ovdje, jednom sam otišla bježeći od ratnih strahota, a drugi put, prije deset godina, zbog posla u inostranstvu. Kada sam živjela u Sarajevu, rijetko sam zastajala kod Sebilja. Ali sada, svaki put kada se vratim, to je moj ritual: jutarnja kafa, šaka kukuruza za golubove i poziv majci da nam se pridruži – tri generacije koje se ponovo okupljaju oko iste česme.

Grad se promijenio – više turista iz cijelog svijeta, više života, više pokreta, ali i više nesigurnosti za one koji ovdje žive.

U kafiću sam pitala baristu, mladog Indonežanina koji tu radi već osam mjeseci:

„Zašto si odabrao Bosnu?“

Nasmijao se. „Zbog pozitivnosti ljudi. To mi se najviše sviđa. Svi su ovdje tako sretni.“

Taj jednostavan odgovor me pogodio, jer posljednjih mjeseci mi Bosanci nismo imali mnogo razloga za pozitivnost. Tamne sjenke politike i geopolitike ponovo se nadvijaju nad krhkim bosanskim horizontom. Čini se da želimo ostaviti krvavu prošlost iza sebe, ali tri konstitutivna naroda – Bošnjaci, Srbi i Hrvati – ni trideset godina kasnije ne mogu se složiti oko činjenica i same historije. Mlade generacije uče različite narative u školama, otvarajući put novim podjelama u budućnosti.

Negiranje genocida i govor mržnje sve su prisutniji, a nacionalistički simboli niču širom zemlje.

U februaru ove godine, lider bosanskih Srba Milorad Dodik osuđen je pred Sudom BiH zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika, što je nosilo kaznu od godinu zatvora i šestogodišnju zabranu bavljenja politikom. Ubrzo nakon toga, Dodik je izazvao novu ustavnu krizu gurajući zakone u Republici Srpskoj kojima bi se blokirale državne institucije. A onda, na zaprepaštenje mnogih, Sjedinjene Države ukinule su sankcije Dodiku i njegovom bliskom krugu, uprkos godinama separatističke retorike i otvorenog osporavanja suvereniteta Bosne i Hercegovine. U isto vrijeme, Evropska unija nastavlja ponavljati da Bosna „pripada Evropi“, dok njeni izvještaji zemlju opisuju kao „disfunkcionalnu“ i upozoravaju na širenje ruskog uticaja na Zapadnom Balkanu.

Sve se to odvija u sjeni domaćih tragedija: smrti jedanaest starijih osoba u požaru u domu za stare u Tuzli, istraga protiv policajaca zbog seksualnog zlostavljanja maloljetnika, te stalnog odlaska mladih u potrazi za dostojanstvom i prilikom negdje drugdje.

Orkestrirana kampanja 

A sada je i sama multikulturalnost zemlje dovedena u pitanje – orkestriranom kampanjom Izraela koji pokušava prikazati Sarajevo kao antisemitistički grad.

Kada je utakmica Evropske lige između Hapoel Tel Aviva i Dubai Basketball Teama premještena u Sarajevo, to nije bila samo promjena lokacije – postala je simbol. Investitor Amir Gross Kabiri nazvao je Sarajevo „vodećim antisemitističkim gradom u ovom dijelu svijeta“ i rekao da je grad postao „najopasnije mjesto u Evropi za izraelski tim“. Njegove riječi presjekle su uobičajeni diplomatski ton i razotkrile tvrdoglavi sudar sporta, politike i identiteta na Balkanu.

Stoljećima je Sarajevo bilo dom jedne od najživopisnijih sefardskih jevrejskih zajednica u Evropi, koje su ovdje pronašle utočište nakon progona iz Španije 1492. godine. Jevreji, muslimani, pravoslavci i katolici živjeli su, trgovali i gradili rame uz rame, ostavljajući za sobom nasljeđe suživota koje je postalo sarajevska snaga i ponos.

Nada, nekada najuporniji resurs Bosne, danas sve više kopni.

Ovaj vikend me podsjetio da Sarajevo, uprkos svemu, još uvijek diše. Grad vrvi od posjetilaca, a gotovo svaki stranac će vam reći isto: „Ovo je jedan od najljepših gradova Evrope.“

Dive se njegovim slojevima – osmanskim avlijama, austrougarskim zgradama, jevrejskim sinagogama – i odjeku četiri vjere, ritmu suživota koji, nekim čudom, još traje.

Turizam je samo djelić onoga što Bosna nudi. Naše planine, rijeke i doline kriju neiskorišteni potencijal – ne samo za posjetioce, već i za nas koji još uvijek vjerujemo da je moguće imati zemlju koja funkcioniše.

Bosna zaslužuje bolje

Bosna zaslužuje više: bolje vođe, bolje saveznike i više povjerenja onih koji tvrde da stoje na strani demokratije. Mi nismo zaboravljeni evropski eksperiment. Mi smo njeno nedovršeno obećanje – most između Istoka i Zapada koji zaslužuje da se prelazi, a ne da se zaobilazi. Naš narod ima talenat, snagu i dubinu da doprinese, samo ako mu se pruži prostor, povjerenje i poštovanje.

I tako, dok sam sjedila na stolici pored Sebilja, gledajući baristu kako se osmjehuje novom gostu, pomislila sam: evo šta Bosna još uvijek nudi – talenat, znanje, otvorenost, primjer suživota.

Zato poručujem onima u Briselu, Vašingtonu i dalje: ne gledajte na nas kao na problem koji treba upravljati, već kao na partnera kojem se može vjerovati. Sjetite se šta je Sarajevo nekada simboliziralo – suživot, kreativnost, prkos. Ne ostavljajte nas u čekaonici „možda jednog dana“. Uključite nas sada.