Piše: Pavle Pavlović

Opet će mi 11. novembra, kao  i svake holandske godine na vrata u Niskoj zemlji pokucati grupa mališana, koji će pjesmom pokušati da zarade slatkiše iz korpe u mojim rukama. I svakog puta bi se čudio kako su drukčiji od naše djece. Sjećam se koliko sam puta svog nasljednika u njegovim ranim godinama u našem Sarajevu morao upozoravati da od Deda Mraza može uzeti samo jedan bombon, jednu čokoladicu. Ovdje su klinci nevjerovatno disciplinovani. I kada ponudim slatkiš viška, lijepo uz zahvalu izbjegnu.

Znam da će me opet i ljubazna komšinice, što prate svoje potomke, pitati da li se i u Bosni slavi taj dječiji 11. novembar?  A, kako da im potvrdno odgovorim kada bih morao da ispričam storiju koja slijedi u narednim redovima, rečenicama.

…Može se zvati i novembar i studeni, ali nikada neće biti kako je bilo. Sjećam se da sam onaj umrli 29. novembar nestrpljivo čekao cijelu tada tekuću godinu da bi s prijateljima slavio Dan republike. Kako bi fešta sa čašama i flašama postajala uzbudljivija znali smo uzvikivati sretan nam Dan vina, omamljeno zaboravljajući na Jajce i onih šest buktinja u vijencu žita. Srećom, uzvike nisu čuli oni koji su po dužnosti trebali, pa bi mi poslije novembarskih praznika imali samo dobar mamurluk ili glavobolju.

 I taman kada sam se tužan, nakon proteklog rata počeo stiditi što sam ateista i nevjernik, jer počeli su slaviti samo vjerske praznike, ukazao se Sveti Martin. Jedini svetac što mu se klanjam i koji od mene ne traži da se ispovjedam i tražim u vjeri. Ne traži ni da ga se bojim, da budem sluga poslušni.

Zato mu svakog 11. novembra, mog novog Dana republike koji mi sada stiže 18 dana ranije nego onaj 29. novembar, spominjem ime uz miris mladog vina i veselu kanonadu kucanja čaša.

11. novembra Svetog Martina ne tražim u portalima crkava i samostana nego u izazovnom polumraku vinskih podruma. Zajedno s prijateljima svako malo uzvikujemo njegovo ime. Neki se i krste, križaju, ne smeta mi, kao što njima ne smeta da kapljice mladog vina posvećuju uz jednog notornog nevjernika, što vjeruje samo mirisima maligana.

 I sada, kao i svih ovih posljednjih novembara, treba uzviknuti živio nam Sveti Martine. Pili bi mlado vino i bez tebe, Martine, ali ti nam daješ neki viši značaj prinošenju čaša usnama, baš kao i onda kada smo slavili i vikali živio nam Dan republike. Da bi poslije litre, dvije, uz glasnu muziku zaboravili zbog čega smo se okupili.

Sve do kraja studenog novembra Sveti Martin će spajati i Italijane, Francuze, Slovence, Hrvate, Srbe, Bošnjake i koliko hoćeš nacija ovog planeta. Vjernicima i nevjernicima, što će mlado vino zvati onako i ovako, čarobne kapljice klizit će isto.

Jedan svetac postiže što niko ne može. Tvori vinsku internacionalu u kojoj nema suprostavljanja što će u pariškim ili kanskim bistroima mlado vino zvati Baujolais nouveau /novi Božole/ ili u rimskim ili milanskim  Vino novello.

 Svetom Martinu kao da se vesele i saobraćajni policajci. Umjesto da uživaju u mladom vinu, oni uz podsmijeh testiraju duvače balona. Dva puta sam položio test. I umjesto nagrade, dobio tri mjeseca poštede od upravljanja vozilom.

Dobar je Sveti Martin, samo da znate koliko sam uštedio na benzinu. Srećom nisam štedio na vinu u ova teška vremena.

                                                                                         Pavle PAVLOVIĆ